Autorica: Hana Kazazović

Nagomilalo mi se dosta knjiga na listi za čitanje. Kako koju završim, tako se suočim s problemom – koju sljedeću čitati? Nije jednostavno uklopiti raspoloženje i teme koje me trenutno zanimaju, a ni to da li mi se trenutno više čita “u papiru” ili na Kindleu.

Stanem pred policu i pažnju mi privuče “Imprimatur” izdanje pod nazivom “Skice za plovidbu” Nikole Popovića. Priznajem, privuklo me jer je najtanja od svih nepročitanih. Pomislih “Evo nju ću. Ako mi se i ne dopadne, bar je tanka pa se neću dugo mučiti”.

Kakva pogrešna procjena, poštovani čitaoci. Ovo ne da je dobra knjiga, ovo je pravi dragulj. Malo je falilo da u pola knjige cimnem ljude iz Imprimatura da im kažem kako sam oduševljena i kako mi je krivo što sam je uzela čitati s tako glupavom konstatacijom.

A šta mi se to dopalo?

Ne znam da li je neko od vas ranije imao priliku čitati Nikolino pisanje, ali ja nisam. I ne samo to – nisam ni pomislila da se radi o putopisima. Mislila sam da su u pitanju neke priče, jer vidjeh da nije roman. Znam, pametniji od mene bi na osnovu naslova mogli zaključiti kako “vuče” na putopis, ali logika mi je očito trenutno na odmoru.

Nikola piše tako slikovito da ne znam mogu li sad reći da na primjer nisam nikad bila u New Orleansu, obzirom da sam pročitala njegov putopis o ovom gradu. Kako u pogovoru napisa Marko Bačanović – njegovo pisanje je multimedijalno. Čujete zvukove, vidite boje, lepršaju vam pred očima i smjenjuju se s mirisima i okusima i nekako on to sve prenese da vam se čini kako ste tu i sve upijate svojim čulima.

Drugo – mjesta o kojima piše su neuobičajena. Ima tu i Afrike i Mediterana, Amerike i Balkana, sve na izlged nepovezano, a opet slično zbog načina na koji Nikola prenosi svoje utiske.

Posebno lijep dio mi je njegovo pisanje o ljudima koje sreće i s kojima komunicira. Neki su glavni likovi tih putopisa, pa kroz njihove razgovore saznajemo puno o životu u tom kraju. Neki su opet kao superjunaci i crtice iz njihovih života su tu skoro kao dio pejzaža.

Na momente me podsjeti na pisanje Zuke Džumhura, a na momente mi je tu Boris Maksimović. Ne da Nikolin stil liči na njih, nego je moje oduševljenje tokom čitanja ove knjige bilo takvo još samo kad sam čitala Borisa i Zuku, pa mi je taj ponovljeni osjećaj podsjetio na njih dvojicu.

Dragulj od 130-ak stranica, to je ova knjiga! Ja se samo nadam da će Nikola još putovati i pisati, jer prosto poželiš ovako proputovati kroz još puno mjesta. 

Ako nekog zanima, knjigu možete pronaći u Imprimatur knjižari ovdje. A ja svoj primjerak tačno znam kome ću pokloniti :)



Kako vam mogu pomoći?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.