Autor: Hana Kazazović

Ja sam rođena u Jugoslaviji. I to ne samo da sam rođena u Jugoslaviji nego je moje prve 4 godine života Tito bio živ. I bila sam Titov Pionir, kasnije omladinac, išla sam na takmičenja Titovim stazama revolucije i… hajde iskreno da kažem – voljela sam je. Voljela sam Jugoslaviju onako kako su nas učili da je volimo – sva njena brda i doline, rijeke i planine, te sve dobre ljude koji su živjeli u njoj. To je bila moja domovina na čiju himnu sam ustajala, čiji zastavu sam voljela i na koju sam bila ponosna.

Onda je došao rat i Jugoslavija je nestala u krvi onih koji su trebali da je čuvaju. Danas imamo ljude koji su nostalgični i plaču za njom, ljude koji su srećni što je nestala jer po njima nikada nije ni valjala i imamo one koji i ne znaju šta je bila.

Kako ja danas gledam na domovinu u kojoj sam rođena?

Moram biti iskrena i reći da ne spadam u jugonostalgičare. Moje mišljenje je da je to bila lijepo zamišljena zemlja koja je funkcionisala neko vrijeme ali očito na nerealnim osnovama. Nisam neki stručnjak da procjenjujem šta nije valjalo – da li je bila prezadužena pa se zato raspala,  ili nije odgovarala strancima pa su je zato uništili (mada bi ovo bilo rješenje koje mnogi vole jer je lakše krivicu za neuspjeh svaliti na nekog drugog).Ja mislim da su ljudi koji su živjeli u njoj imali neke drugačije poglede na život, države i uređenje i da su jedva čekali da to sve ode u pepeo. I takođe mislim da je za tih nekih pedesetak godina puno stvari gurano pod tepih. Kao i uvijek – kad je tih stvari postalo previše desio se belaj.

Znate i sami iz svog iskustva – kada o nekim problemima ne pričate i izbjegavate ih, gurate pod tepih – uvijek vam se vrate i puknu vas po nosu. Tako je bilo i sa Jugoslavijom. I to je neko moje objašnjenje zašto nije opstala. Uz ono da je bila nerealno zamišljenja ili neprilagođena željama i shvatanjima ljudi koju su činili njen sastavni dio. Dok je imala na čelu čvrstu ruku i sistem koji je nalazio način da sve drži pod kontrolom – sve je funkcionisalo. Čim je toga nestalo – nestala je i ona.

Da li je u Jugoslaviji bilo bolje nego danas u državama koje su nastale nakon nje?

Zavisi kako ko gleda, vjerujem. Moje mišljenje je da je bilo značajno drugačije nego što je danas. Ali ja već odavno nisam sigurna da li je za to drugačije kriva Jugoslavija ili vremena u kojima živimo. I teško mi je praviti poređenja iz prostog razloga što danas imamo mnogo stvari koje onda nisu postojale. Sve je totalno drugačije – industrija, politika na globalnom nivou, nauka… I ne mogu da uporedm jer ne znam kakva bi i ta Jugoslavija bila danas da je opstala. Možda bi i ona imala 689 tabloidnih medija sa čijih naslovnica bi nas bombardovale guzice i sise?

Zato ne kukam za njom niti živim okrenuta unazad, prema prošlosti.

Šta mi nedostaje iz Jugoslavije?

Postoji jedna stvar za kojom uvijek žalim koju smo imali onda a nemamo danas i sve manje vjerujem da ćemo ikad imati. Ta “stvar” se zove – sistem vrijednosti. Radi se o tome da su tada bili veoma cijenjeni dobri učenici, pošteni ljudi, dobri sportisti, naučnici, kulturni ljudi…

Ja sam nedavno na televiziji gledala presjek kroz sletove (slet – organizovao se povodom rođendana Tita za doček štafete, primjer ovdje vidjeti – http://www.youtube.com/watch?v=I6itsSnlkMk ) i slušala spikera kad čita ko unosi štafetu (a ranije ko će je predati Titu). Tu čujete to o čemu govorim – uzoran sportista, omladinac, učenik, student i slično.

I to je bilo tako – čitav sistem je veličao uspjehe, red, rad i disciplinu. U školi si bio faca ako si imao sve petice. Mi smo se borili da imamo sve petice i dobijemo onu nagradu na kraju godine. I nije se niko smijao odlikašima nego su se na stub srama stavljali svi oni koji nisu željeli da uče nego su bili mangupi. Oni koji su imali poteškoća sa učenjem su dobijali pomoć od ostalih u razredu.

Danas kad razmišljam o tome čini mi se da je ta Jugoslavija imala dobar marketing. Neki to zovu i ispiranje mozga jer smo učili odmah o Titu, o tome šta je jeo, kako je odrastao, polagali zakletvu da ćemo biti dobri, od malena trenirani da ćemo biti dobri drugovi, voljeti roditelje, poštovati starije… (Pionirska zakletva – http://en.wikipedia.org/wiki/Union_of_Pioneers_of_Yugoslavia ) 

Ali ako je to bilo i “ispiranje mozga” imalo je pozitivne efekte u veličanju dobrih vrijednosti. I ako su nas u toj državi učili da kao papagaji ponavljamo neke stvari i radili cenzuru da bi bolje upravljali masama – to je dio koji mi se sviđa. Bilo bi dobro da danas na čelu svake države postoji neko “tijelo” koje će raditi na tome da se veličaju prave vrijednosti od kojih će ljudima biti bolje. Jer, sada kada imamo demokratiju i svako radi šta hoće – imamo i to da su djeca žele što prije izaći iz škole i obogatiti se po svaku cijenu da bi vozili bijesno auto kao onaj ćelavi lik iz ulice. I svi hoće uspjeh preko noći. I većina ismijava one koji dolaze sa napisanim zadaćama u školu i dobijaju petice. I sve su nam vrijednosti urušene. A ne bih rekla da danas nemamo ispiranje mozga jer smo sa svih strana bombardovani reklamama za razne stvari. Peru nam mozgove samo sad to rade sa drugim ciljem i drugi ljudi – kapitalisti radi ostvarenja većih profita.

Kad kažete Jugoslavija ja pomislim na…

…stotine hiljada nesrećnih ljudi. Zaista, to mi je prva slika pred očima. Poginuli, protjerani, izbjegli… Majke koje oplakuju svoju djecu, očevi koji se sjećaju svojih kuća koje su ostavili tamo negdje dok sjede u tuđim stanovima, bake koje sa unučićima pričaju Skypeom… I nakon tih slika me uhvati tuga.

Znam da mnogi imaju puno ljepše asocijacije – sjećaju se svojih putovanja, druženja, mira… I mislila sam da su moje godine uzrok što je to kod mene drugačije pa sam pitala mamu koja je najveći dio svog života provela u njoj. Međutim, moja mama ima iste asocijacije kao i ja. Svo ono zlo koje je počelo devedesetih i sva ta tuga joj je uspjela zasjeniti one lijepe i dobre stvari koje su postojale prije.

Zato ja nisam jugonostalgičar. Zato što ne mogu žaliti za nečim što je izazvalo toliko bola ogromnom broju ljudi.

Šta sam naučila iz raspada Jugoslavije?

Na kraju moram reći da sam iz svega ipak nešto i naučila. A to nešto ja zovem – suština, a ne forma. A to znači da sam nakon raspada Jugoslavije shvatila da su države forme koje nastanu radi zadovoljenja nečijih ciljeva. I po pravilu nisu napravljene da bi zadovoljile potrebe ljudi koji žive u njima. O ljudima koji u njima žive u principu niko ne vodi računa nego se posmatraju kao brojke i kao instrumenti za postizanje nekih ciljeva. Sa njima se trguje, oni se prodaju, a i ubijaju kada se pojavi potreba za tim.

To je bila moja životna lekcija koju sam savladala u svojoj šesnaestoj godini života. A suština te lekcije kod mene znači sljedeće – izgubila sam osjećaj za pripadanje nekoj državi i patriotizam. Sve te granice meni zaista ne predstavljaju više ništa u životu i bitnija mi je mnogo suština koja se nalazi u njima. I ja iskreno uopšte ne mogu shvatiti ljude kojima je osjećaj pripadnosti nekoj državi važniji od toga kako žive svoj život. Znam da takvi ne shvataju mene, takođe.

Da potrošim ovo života koje imam na raspolaganju na to je li granica ovdje ili ondje i da li se država zove ovako ili onako, da li mi je zastava ova ili ona i himna sa tekstom ili bez? Vjerujte, to mi uopšte nije važno. Jer to sve neće promijeniti način na koji ja plaćam račune, da li ću moći otputovati ovdje ili ondje i da li će mi zrak koji dišem biti čist i da li ću imati šta jesti? Zovite je kako hoćete, radite od nje šta hoćete. Ono što ja tražim (i to je ono za šta se borim i dižem glas uvijek) je da to bude mirno, bez žrtava i na civilizovan način. A ako ne može tako onda tražim šansu da se sklonim, ja i svi koji to žele, a dalje neka bude šta hoće.

A to je ono što ne mogu oprostiti svima koji su učestvovali u uništavanju Jugoslavije – što to nisu napravili mirno, bez žrtava. Jer je meni lično svaki život bilo kojeg čovjeka bitniji od bilo kakve granice ili države.

Znam da sam sa ovakvim stavom u manjini. Nažalost.