Povremeno razmišljam o tome šta je moja misija na ovom svijetu. I nemam neke pametne odgovore niti to znam uvijek prepoznati. Onda stanem i posmatram šta me sve zanima i o čemu razmišljam, govorim i pišem. I u suštini sve se može svesti pod jedno – trudim se ljude inspirisati ili motivisati na to da više promišljaju o svemu i da se trude biti bolji i raditi bolje – za sebe i za sve oko sebe.
I kad pišem o stvarima koje me žuljaju u društvu, o uništavanju zelenila, prostora za življenje uopšte, to radim da bi neko možda zastao i stvari sagledao iz drugog ugla pa možda drugi put promijenio način rada. Kad pišem o društvenim mrežama i o tome kako mi trebamo koristiti njih, a ne one nas – pišem s ciljem da bi neko sjeo i promislio kako može poboljšati njihovu upotrebu i popraviti svoj život. Kad pišem ili razgovaram s ljudima, uvijek je to s ciljem inspirisanja drugih i pokazivanja šta se sve može uz trud, rad i malo vjere u sebe.
Iza svih mojih tekstova, statusa, objava uopšte uglavnom stoji jedna rečenica – Vidi, zastani, (raz)misli, pogledaj iz drugog ugla, ne osuđuj, vjeruj, budi(mo) bolji.
Jer ja stvarno vjerujem da svako može biti bolji i raditi bolje i da je suština postojanja svakog od nas da bude dobar. Nisam još samo skontala šta je sa svima onima koji misle samo na sebe i na svoju guzicu (izvinite na izrazu, ali ne nalazim bolji), ali želim vjerovati da je takvih puno manje nego što nam se čini. I da mnoge koji se na prvi pogled čine lošima vodi strah koji često ljude tjera da misle samo na sebe. Jer strah je ružan, ali snažan pokretač. A nas decenijama hrane samo njim i vrlo je pogodan instrument za upravljanje masama.
Eto, neko razmišljanje, pa ne znam kako se vama čini, odnosno koliko se slažete?
