Supergrađani – iskra pozitive koja mi je dala nadu

Autor: Hana Kazazović

Otišla sam na konferenciju NVO sektora i nećete vjerovati šta mi se tamo desilo :D

Prošle sedmice sam prisustvovala konferenciji “Mediji i građani u službi sprečavanja mržnje i promociji pomirenja i stabilnosti – NeMrznji.ba” i otkrila jedan sasvim novi svijet za mene. Od petka slažem utiske i tekst u glavi jer osjećam potrebu da sve što sam doživjela u ta dva dana ostane zabilježeno i ovdje na blogu. Znam da imam čitaoce kojima će biti zanimljivo.

Vi koji me čitate koliko toliko redovno, kao i svi oni koji me lično poznaju, znate da sam osoba kojoj najblaže rečeno nije bliska tematika civilnog društva, odnosno nevladinog sektora. Kad god je u pitanju nešto iz te sfere ja imam problem da razumijem o čemu se radi i kako to funkcioniše. Čak sam jedno vrijeme baš trudila da shvatim čemu to služi i zašto postoji jer me nervira kad nešto ne razumijem. Nisam sve shvatila, ali mi je Dobrila puno pomogla objasnivši mi neke stvari.

Konkretno, objasnila mi je da se jedna demokratska država sastoji od trodijelnog okvira kojeg čine – država, ekonomija i civilno društvo.

Samo civilno društvo je skup organizacija koje spajaju ljude uz vladu i tržišni sektor. Njegova najjednostavnije objašnjena funkcija jeste – omogućavanje građanima da “natjeraju” državu i ekonomiju da rade u njihovom interesu.

To je po definiciji i tako bi trebalo da bude. Činjenica da kod nas, ne samo u BiH nego u čitavom regionu, imamo mnogo udruženja osnovanih samo da bi se dobila sredstva od donatora i da je NVO sektor postao vrlo sličan državi – puno priče i šupljiranja, podizanja svijesti i podjele sredstava po rodbinskim i stranačkim vezama. Sve to bez konkretnih i vidljivih rezultata, totalno suprotno od onog što bi po definiciji trebalo da rade.

Ja sam oduvijek bila naklonjenija onom dijelu koji se zove ekonomija. Možda je uzrok tome neki gen koji dobiješ po rođenju, možda je i do vaspitanja, ali jednostavno najlakše razumijem sistem u kojem konkretan proizvod ili uslugu prodaješ na tržištu i zahvaljujući tome ostvaruješ prihod. U zavisnosti od kvaliteta proizvoda ili usluge ostvaruješ manji ili veći prihod i opstaješ ili propadaš.

E sad, i u taj sistem mi zabunu unosi dodjeljivanje poslova po stranačkim i rodbinskim vezama a ne po kriterijima kvaliteta proizvoda ili usluge, ali ne bih rekla da sam ja kriva za to.

Uglavnom, bila sam pozvana da zajedno sa Dobrilom ljudima iz NVO sektora, velikom broju njih, pričam o društvenim mrežama i internetu i da im objasnim kako da sve što rade bolje predstave online da bi ih što veći broj ljudi mogao shvatiti i podržati.

Priznajem, bilo me malo strah. Ne toliko zbog prezentacije koju sam trebala održati pred najvećim brojem ljudi do sad, nego zbog toga što sam trebala da to sve pričam ljudima koje, kako već objasnih na početku, najčešće ne razumijem.

Međutim, obećala sam sebi da ću dobro otvoriti oči i uši, a prije svega srce, i pokušati na licu mjesta shvatiti šta u stvari oni rade.

Tako sam upoznala Supergrađane i Supergrađanke. Da, iščitala sam web stranicu prije nego što sam uopšte krenula sa pripremom prezentacije. Međutim, tek kad sam se našla oči u oči sa njima, shvatila sam koliko im takav naziv odgovara. Zašto?

To su ljudi iz cijele BiH. Mladi i malo stariji iz Maglaja, Gradačca, Gradiške, Banjaluke, Sarajeva, Zvornika, Bratunca, Brčkog, Doboja… Svi su okupljeni oko jedne zajedničke ideje – da daju dio sebe u borbi za normalnost okruženja u kojem žive.

Slušala sam ih kako pričaju o onome što rade, o svojim akcijama, problemima sa kojima se suočavaju i bila sam hipnotisana pozitivnom energijom koju imaju.

Zaista je imaju, to vam mogu garantovati zato što sam ja, dokazani introvert i osoba kojoj je sve nezgodno i koju je uglavnom sve stid, bila 2 dana potpuno opuštena i bez ustezanja prilazila svima i razgovarala kao da sam među starim poznanicima. Kad ja u roku od pola sata među ljudima koje prvi put vidim dođem u tu fazu onda vam garantujem da je u pitanju nivo pozitivne energije koji se teško može izmjeriti.

Ekipu Supergrađana čine udruženja i pojedinci koji se u svojim lokalnim sredinama udružuju u koalicije sa jednim ciljem – borba protiv mržnje i predrasuda u svojoj zajednici. To izgleda ovako – koaliciju u jednom mjestu čini XY udruženja, različitih profila. Oni zajedno rade, sarađuju, organizuju akcije i kroz sve to korak po korak grade normalnije društvo od ovog kakvo imamo sad.

Da, oni su ti koji najčešće osuđuju pisanje uvredljivih grafita ili govor mržnje u medijima. Priznajem, i ja sam na rečenicu “xy je osudio pisanje…” prevrtala očima jer ne vidim konkretan efekat od nje. Međutim, kad malo razmislim, ima ga. Kad se skupi nekoliko desetina ljudi i kad oni zajednički pošalju poruku da se ne slažu sa sadržajem grafita napisanih na ulici, ljudi će shvatiti da ne misle svi isto.

Važno je znati da u Doboju ne podržavaju svi ljudi one koji će napisati grafite poput ovih sa linka. Važno je, jer da nema onih koji su to osudili, čovjek bi pomislio da je ljudima na koje se grafiti odnose nemoguće opstati u tom gradu.

Možda je u ovom slučaju tek deset najhrabrijih izašlo i reklo glasno i jasno svoj stav. Međutim, ja vjerujem (i znam) da ih ima više od deset. Ostali se možda plaše, možda su lijeni ili nemotivisani, ali moguće i da ne znaju da nisu usamljeni u svom razmišljanju. Možda će ih sljedeći put biti 20, a nakon toga 200.

Znate i vi onu – mole se pametniji da više ne popuštaju, stanje je postalo neizdrživo? Ovo organizovanje građana i različitih organizacija u Supergrađane meni upravo liči na to da su pametniji rekli “E ne može više tako, daj da se i mi čujemo!”

Ovdje se udružuju udruženja i pojedinci koji misle isto. Udružuju se oko ideje i rade na njoj zajedno. Ima tu i ljudi iz medija, novinara koji podržavaju ideju i koji se trude da na svojim medijima prenesu što više pozitivnih vijesti. Ima i kompletnih medija koji su se priključili i žele dati svoj doprinos unormaljivanju okruženja u kojem žive i rade.

Ono što je najvažnije – ovdje nije poenta projekat ili donator – ovo je ideja i projekat koji traje od prošle godine pa do daljnjeg. I ovo je nešto što se radi srcem i iz ubjeđenja.

To je inače jedini način na koji možete bilo koga privući u ono što radite. Ako ono što radiš ide iz srca, bez finansijskog “razloga”, onda ćete naći one koji će prepoznati tu energiju i ideju i priključiti se.

Znam da se većina vas koji dijelite vrijednosti koje ističem i promovišem na ovom blogu može poistovijetiti sa onim što rade Supergrađani. Takođe znam da ovaj projekat i aktivnosti mogu biti i bolji. Sve je još u početnoj fazi. Otežavajuća okolnost je što smo društvo koje je srozalo sve normalne vrijednosti na najniže grane, što nam na sve strane dominantno vlada govor mržnje i predrasude i što sve to redovno hrane i oni koji državu vode, ali i najveći broj medija.

Svaka borba za normalnost društva u kojem živimo djeluje donkihotovski. Zato i pišem ovaj tekst – da vam prenesem tu iskru pozitive koju sam osjetila i koja mi je dala mrvu nade da se neke stvari mogu promijeniti. Jer ima ljudi. Nisu vidljivi, nisu u prvom planu, ali rade. I rade srcem. A to uglavnom daje rezultate, čak i kad su jako spori i kad izgledaju nevjerovatni.