Sve na svijetu može pričati, samo treba znati slušati ili – razgovor sa rijekom Bosnom

Autor: Hana Kazazović

Hodam omiljenim šetalištem pored rijeke Bosne. Priroda je očito izgubila kalendar, pa je poslala toplo vrijeme i sama sebe totalno pobrkala. Zagledah se u divlje patke i galebove kako se kupaju kad odjednom začuh:

‘Šta je, što gledaš tako zbunjeno?’

Okrenem se oko sebe – nigdje nikog. Ko mi govori, odakle taj glas uopšte?

‘Ok, izvini što te prekidam u razmišljanju, ali jednostavno osjetih potrebu da popričam sa nekim. A ti mi se činiš skroz ok’, začuh opet.

Već počinjem misliti o tome šta sam jutros jela i šta je moglo prouzrokovati haluncinacije, kad ona reče:

‘Izvini, nisam se ni predstavila, a vidim da sam te zbunila. Činjenica, ko može i pretpostaviti da jedna rijeka može pričati? Ja sam rijeka Bosna. Da, ja ti govorim, rekoh da mi je dosadno i da osjetih potrebu da popričam sa nekim a ti mi se činiš ok.’

Ok, rijeka koja govori. Da je pas ili ptica pa hajd’, kontam u sebi, ali rijeka? Definitivno moram provjeriti rok trajanja onom puteru od jutros, on mi je sumnjiv.

‘Ne boj se, sve je u redu sa tobom. Mada me sad malo vrijeđaš ako misliš da je moguće da psi pričaju sa ljudima a rijeke ne. Što su to oni u prednosti nad nama? I daj progovori nešto, rekoh da sam htjela popričati sa nekim, a ne držati monolog. To mogu uvijek.’

‘Ok’, rekoh, ‘evo pričaću. Ali mi reci što baš progovori meni, što ti se ja činim ok? I otkud to da rijeke mogu pričati uopšte, prvi put to čujem?’

‘Pa viđam te ovdje često. Uvijek me gledaš nekako prijateljski, da ne kažem sa ljubavlju, mogla bi svašta pomisliti. I vidim da te nervira kad vidiš ovo smeće po meni, pa kontam da nekako slično razmišljamo, da bi me mogla razumjeti. A sve na planeti može pričati, kako to do sada nisi vidjela, samo treba znati slušati.’

‘Pa logično da me nervira to smeće. Ne vidiš se nekad od njega, a i nije mu tu mjesto. Osim što je ružno znam da mu treba par stotina godina da se raspadne, bar ovim kesama i flašama treba.’

‘Pa jeste, treba. Ni meni nije jasno što vi ljudi imate običaj da sve što vam ne treba frknete u mene, kao da ja imam vremena i snage da se bavim time. Eto vidi taj dušek tu što stoji uz obalu – tu je već par mjeseci. Nemam dovoljno vode a samim tim ni snage da ga nosim sa sobom dalje, a ne znam ni kud bih sa njim. Šta će ribama dušek? Vidjela sam kad su ga neki ljudi bacili iza Kaknja i uspjela sam ga dovući ovdje, nadajući se da će ovdje uz šetalište nekom prije zasmetati pa će ga izvaditi. Ali eto, i ovdje stoji mjesecima, kao da nema ljudi.’

‘Pa jeste, vidim i ja da stoji mjesecima. Valjda će uskoro neko napraviti čišćenje obale, sad će uskoro proljeće i na kalendaru pa tad obično kod nas bude akcija čišćenja grada i onda će očistiti i ovo tvoje korito. Izdrži do tad, molim te.’

‘Ma izdržaću, šta mi drugo preostaje? Vi ljudi očito niste svjesni da u suštini ne trebate vi meni nego ja vama. Ponašate se kao da mi činite uslugu time što me nekad očistite i riješite svih ovih kesa i smeća. A čitavu godinu gurate u mene sav otpad koji vam ne treba i sa kojim ne znate šta biste. Ne samo vi, nego i sve tvornice koje se prema meni ponašaju kao da sam kanalizacija a ne rijeka.’

‘Znam, Bosno, vjeruj da me stid i da bih ja, da mogu, natjerala sve gradove da prečišćavaju svoje otpadne vode. I sve fabrike bih natjerala da ugrade filtere koje će omogućiti da voda koja se iz njih izlijeva u tebe bude podnošljiva za ribe, ako već ne može biti čista. Ali ko mene pita? Usput, da te ja pitam – ima li ribe u tebi uopšte?’

‘A ima nešto. Imam nekoliko kritičnih tačaka na svojih 270 km dužine, i one su obično iza gradova i fabrika. Po par desetaka kilometara nakon njih ribe nema. Znaš kako to ide kod mene? Na primjer, sad nema ribe oko Zenice i iza Zenice zbog Željezare ili Mittala, kako vi to sad zovete. A tamo poslije rata, kad Željezara nije radila, iz Save je do Zenice došla čak i pastrmka, toliko je voda bila čista.’

‘Čuj pastrmka? Pa kud je ona krenula ovamo?’

‘A kud? Tako ti je to sa ribama, traže pogodna staništa i idu za čistom vodom. Ribe plivaju, šta si mislila da stoje na jednom mjestu?’

‘Pa i nisam, šta se odmah ljutiš? Ne razumijem se ni ja u sve, zato tebe pitam. A otkud ovi galebovi, znaš li? Gledam ih maloprije i nije mi jasno kud su oni krenuli.’

‘A ne znam ni ja iskreno. Od onakve ljepote na moru oni došli u Bosnu i na Bosnu. Možda su krenuli na godišnji ili vole ćevape, šta ja znam. Ne znam ni ja sve, i ja sam samo rijeka. Jeste da sam najveća u BiH koja izvire i ulijeva se ovdje i da i država nosi ime po meni, ali sam i dalje samo rijeka. Doduše, često ličim na kanalizaciju, priznajem, ali to nije do mene. Ja se trudim prečistiti onoliko koliko mogu prirodno, ali previše je vas koji me zagađujete i premalo onih koji mi pomažu da se prečistim. Valjda vam ne trebam ili niste svjesni koliko je važno da budem čista.’

‘Nismo svjesni, odnosno većina nije. I nisi samo ti u takvim problemima, sve naše rijeke imaju isti problem. Nemamo mi pojma koliko smo bogati što vas imamo i mene sve strah da toga ne postanemo svjesni kad ostanemo bez vas. Gledala sam nekoliko dokumentaraca o ljudima širom svijeta koji se pate da bi došli do vode. Na primjer u pustinji znaju hodati danima do oaze da bi se napili i napojili životinje. Ili u Indiji žene kopaju rupe da bi nahvatale u njih kišnicu koju kasnije koriste. A mi vas toliko imamo pred nosom i ponašamo se tako bahato.’

‘Da, vidiš kako ti to sve fino znaš, Hana. Samo još sad da nađeš način da to svoje znanje podijeliš sa što većim brojem ljudi, da i oni budu svjesni i da se uključe u zaštitu rijeka oko sebe. Nije meni zbog mene, ja sam navikla, nego zbog vas. Šta ćete ako ostanete bez vode?’

Ja u rijeci Bosni, oktobar 2011. – imam strah da ovo postane uobičajena slika

‘Hoću, smisliću neki način. Evo, ja sam blogerica, pišem tekstove, napisaću odmah jedan o ovom našem razgovoru da ljudi pročitaju! Možda shvate da ste vi rijeke u opasnosti od nas ljudi, pa da pokrenemu neku akciju da vas zaštitimo. Šta misliš o tome, Bosno?!’

Tajac. Ne odgovara.

‘Halo, Bosno, šta misliš hoće li tekst pomoći? Ili imaš neki bolji prijedlog? Bosnoooo!’

‘Gospođo, je li vam dobro?’, začuh glas pored sebe. Stariji čiko stoji i gleda me ispod oka, i on valjda izašao u šetnju.

‘Jeste, jeste, u redu sam’, zbunjeno odgovorih. ‘Zamislila sam se nešto pa me ponijelo.’

‘U redu, ako trebate nešto, da zovem nekoga?’

‘Ne, u redu je, idem, sve je ok’, odgovaram gledajući ga kako odlazi značajno klimajući glavom. Već vidim kako ukućanima prepričava kako su teška vremena i kako je pored Bosne sreo djevojku koja se raspravlja sama sa sobom.

Nema veze. Možda on ne bi shvatio, ali ja znam da ima dosta onih koji znaju da sve na svijetu može pričati, samo trebamo znati slušati.

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitati na Coca Cola Bloggers Network Adria