Dugo mi je ova knjiga bila na listi želja i ne znam što sam odugovlačila sa kupovinom. I onda prije par dana pogledam i vidim da je nekih 5 EUR-a na Amazonu, te sam je odmah naručila i pročitala u dva tri dana. I ukratko rečeno – ako želite na jednostavan način spoznati svu tragediju i muke s kojima se svakodnevno suočavaju Palestinci, ovo je idealna knjiga. Jer, kroz priču jedne djevojke, o njenom odrastanju i svemu što je činilo i čini njen život, dobijete priliku da upoznate sve ono što je sastavni dio sudbine svakog pojedinca u Palestini. Plus, knjiga je napisana jednostavno i jasno i istorijske činjenice vam prikaže tako da bez problema možete shvatiti s čim se sve suočava ovaj narod decenijama. I kroz nju dobijete priliku da osjetite svu bol i muku koju jedan takav život sadrži i da možda bolje shvatite šta se sve to realno dešava na Bliskom Istoku. Ovo govorim za one kojima još uvijek nije jasno.
Ahed Tamimi je rođena i živi u Nabi Salehu, selu u West Banku. Ima jednog starijeg i dva mlađa brata i oca i majku. U selu joj živi većina rođaka i familije i svi su itekako povezani. Njihovo selo potpada pod Izraelsku upravu i oni imaju one iskaznice s kojima im je kretanje vrlo ograničeno. Preko puta njih je doseljeničko naselje koje na primjer ima tekuću vodu 24 sata dnevno, dok oni u selu imaju tekuću vodu 12 sati sedmično. Prvi protesti u selu su i počeli zbog izvora koji su im Izraelci htjeli zabraniti da koriste, a inspirisani su protestima jednog drugog sela koje je uspjelo pobunom da “skrene” zid koji su gradili da ih odvoje od Izraelaca.
Dugo vremena su ti protesti organizovani svakog petka i trajali po cijeli dan. Ona je bila mala, 7 ili 8 godina je imala u početku. I ona opisuje prvo kako se bojala i nije išla na proteste, pa su joj onda izraelski vojnici, dok je bila sama sa mlađim bratom u kući, ubacili suzavac kroz prozor. Sreća pa je komšija naišao pa ih spasio. To je ujedno bio i odgovor na pitanje zašto roditelji vode djecu na proteste – zato što nisu ništa sigurniji bili ni u kući.
Protesti su trajali i sastojali se često od toga da protestanti Palestinci gađaju oklopna vozila i vojnike kamenjem. Ovi su im uzvraćali suzavcem, “skunk” vodom, gumenim mecima (unutra je metal), pa i bojevom municijom. Prvo je ubijen njen omiljeni ujak. Zatim je ubijen njen rođak Mustafa Tamimi – vojnik je ispalio konzervu sa suzavcem njemu direktno u lice. Često su ih hapsili i vodili u zatvor. Mamu su joj pogodili u nogu pravim metkom pa nešto duže od godinu nije mogla normalno hodati. U tom periodu je Ahed sa svojih 11 i nešto godina obavljala sve poslove po kući.
Nisu protesti bili samo zbog izvora. Bili su protiv okupacije. Intenzivirali su se kad je došao Trump i proglasio da će glavni grad Izraela prebaciti iz Tel Aviva u Jerusalem. Protestovali su na raznim mjestima svi Palestinci, ne mireći se sa tim da žive u aparthejdu zauvijek.
Njihovo “oružje” je bio internet i snimci protesta koje su javno objavljivali. Društvene mreže su sve više uzimale svoj zamah i omogućavale im da budu vidljivi. Nekoliko puta je Ahed snimljena kako se “bori” sa vojnicima, kako pokušava oteti brata iz njihovih ruku, kako grize za ruku vojnika. A vrhunac je bio kad je ošamarila vojnika koji je stajao pored njene kuće pola sata nakon što je njegova jedinica teško ranila njenog rođaka u glavu i jedva je preživio. To je snimila njena mama u live-u na Facebooku, i taj video je toliko postao viralan da je doveo do toga da Izraelci smatraju kako im je narušila ugled. I to je bio povod za njeno hapšenje.
Dio knjige je priča o boravku u zatvoru – od hapšenja, do ispitivanja, odlazaka na sud, maltretiranja na razne načine. U svemu tome je najfascinantnija njena snaga. Imala je samo 16 godina i izdržala je sva ispitivanja bez da je ikog sa snimka odala – to je kao bio cilj da saznaju, mada su i ovako znali i hapsili sve. Majka joj je takođe tad uhapšena i zajedno su odslužile svoju kaznu. Važno je znati, za one koji ne znaju, da se nad Palestincima u Izraelu primjenjuje vojni sud, a Izraelci imaju civilni. Drugačije mjere su za sve. Na primjer, Palestinci imaju drugačije tablice na automobilima i samo određenim putevima se mogu voziti.
Priča se nastavlja i nakon izlaska gdje Ahed prepričava šta je bilo poslije – kako je davala intervjue i prenosila poruku širom svijeta medijima. Čak je bila i na mini turneji po svijetu jer je privukla veliku pažnju. I na kraju je i dio u kojem govori o periodu tokom COVID-a i daje mali uvid u sve što se tad dešavalo.
Ali dio koji je na mene ostavio najveći utisak je njena priča o tome kad je jednom sa porodicom otišla u grad Akka, na moru. Iako iz svog sela s brda može vidjeti more, prvi put ga je tad vidjela uživo i u njemu se kupala. Imala je mislim 9 godina. Jer oni ne mogu ići na more niti igdje mimo onog kuda se smiju kretati. Toliko je na nju to ostavilo utisak da joj je postala glavna želja da kad odraste živi tamo. I kad su je ispitivali u zatvoru pa je jedan od Izraelaca uporedio sa svojom sestrom i rekao da je i ona tako plava, ali sva pocrveni kad ode na more. I pitao i nju nekoliko puta je li i ona tako pocrveni. A Ahed ga je samo gledala i mislila u sebi “Koje more? Kao da ja mogu otići na more kao tvoja sestra”.
Mudrost i snaga koje izviru iz njene priče su nešto što mi je nahranilo dušu, ma koliko da je priča teška i tmurna i znam, mnogi ne vole ove teme i izbjegavaju da se opterećuju. Međutim, ovo je priča koja sumira sve ono što je bitno znati i ujedno prilika da spoznate sve razmjere težine života koji žive ovi ljudi svaki dan. Žao mi je što nije prevedena na neki od naših jezika (bar ja ne znam da jeste), ali vi koji možete čitati na engleskom da znate da zaista vrijedi odvojiti vrijeme za nju.
