“Mi ne prerađujemo svoju prošlost. Uvijek su svi žrtve” – Svetlana Aleksijevič, “Limeni dečaci”

Autor: Hana Kazazović

Knjiga “Limeni dečaci” Svetlane Aleksijevič mi je njena četvrta knjiga koju sam pročitala i ostavila je na mene utisak jednako kao i prethodne tri. Svetlana mi je, sad već mogu sigurno reći, jedna od najdražih spisateljica. Sve njene knjige su teške za čitanje. I sve su jednako važne i ono što je u njima ispisano je meni značajnije od bilo kojeg udžbenika istorije.

Pisala je o Černobilju u knjizi “Černobiljska molitva”. Pisala je o ženama u ratu u knjizi “Rat nema žensko lice”. Pisala je o djeci u knjizi “Poslednji svedoci”. I o ratu SSSR-a u Afganistanu u knjizi “Limeni dečaci”.

Ona u svojim knjigama piše o ljudima koji su doživjeli sve ove strahote koje su tema njenih knjiga. Umjesto iznošenja suhih činjenica o tome koliko je gdje ljudi nastradalo, ona ispriča priču majke koja je izgubila sina, supruge koja je ostala bez muža ili preživjelog vojnika koji je bio učesnik rata. Te njihove priče vam se urežu u mozak, zavrte vam se u glavi i imate osjećaj da vas je neko rukom zgrabio i stisnuo vam srce. I nema te brojke koja može nadjačati taj osjećaj.

“Limeni dječaci” je možda njena najkontraverznija knjiga. Govori o ratu u Afganistanu koji je trajao od 1979. do 1989. godine. Tokom tog rata u kojem je učestvovao tadašnji Sovjetski Savez poginulo je nešto preko 15.000 vojnika. Išli su u rat na teritoriju Afganistana i tamo je, tokom tog rata, stradalo oko 1.000.000 Afganistanaca. Taj rat je za vrijeme trajanja u SSSR-u smatran herojskim, važnim za domovinu. Išlo se dobrovoljno, slalo se po dužnosti i časti. I vrlo brzo (govoreći u istorijskim mjerilima brzo) se raspoloženje okrenulo i ono čime su se ponosili je na neki način postala njihova sramota. Odnosno, svi ti vojnici koji su kroz Afganistan prošli su od heroja postali zločinci i oni od kojih se okreće glava i o kojima ne brine niko.

Svetlana je kroz priče majki, supruga ili samih preživjelih, iznijela istinu o tome. Ispričala je kako su ih slali nepripremljene i neobučene, bez dovoljno hrane, kvalitetne opreme i lijekova. Umirali su mnogi zbog nedostatka lijekova i najosnovnije opreme. Jezivo je čitati te priče i nema ništa teže nego pročitati ispovijest majke koja je ostala bez sina jedinca i koja jedinu svrhu svog postojanja nalazi u tome da mu svaki dan ide na grob i priča sa njim.

Međutim, ono što se desilo nakon objavljivanja knjige je priča za sebe. Vođen je sudski proces, odnosno dvoje sagovornika su tužili autoricu zbog uvrede časti i dostojanstva. Nisu bili zadovoljni načinom na koji je njihova priča ispričana, a u suštini se može reći da su se ili postidjeli rečenog ili im je bilo krivo što se na njih i njihove sinove umjesto kao na heroje, gleda kao na one koji su uzalud dali živote kao okupatori. Mnogima je zasmetala ta istina i zato je zanimljiv posljednji dio knjige u kojem su ispisani dijelovi suđenja i iskazi. I možda najjači dio, Svetlanin govor na kraju svega u kojem se ona izvinjava majkama ako im je nanijela bol, ali se ne izvinjava zbog iznošenja istine. I tu im priča kako su i u tom momentu i na tom sudu oni u stvari žrtve tog ustrojstva i načina razmišljanja koji čini suštinu te države i vaspitanja.

Taj njen govor je ispričao sve ono što nije samo muka Rusije, odnosno svih država nastalih raspadom SSSR-a, nego i muka nas na Balkanu jer imamo puno više sličnosti nego razlika.

Postaviću vam ispod dijelove i citate iz knjige da steknete sliku o čemu govorim. A svakako bih preporučila da Svetlanine knjige pročitate. Tu se ne radi o užitku u čitanju, nego o tome da bi više čitanja ovakvih knjiga prije dovelo do promjene načina razmišljanja. Drugačije je kad o ratu saznajete od onih koji su ga doživjeli, a ne iz medija ili nekih našminkanih proglasa i priča. Oni nas u suštini i dovode do toga da se svakih par decenija ova priča ponavlja i da se istine nikad ne prerade kako treba niti dođu do ljudi. Pa onda svi misle da je herojstvo ubijati i drugima oduzimati živote ili nametati svoja pravila i načine razmišljanja kao univerzalne.

Da mene neko pita, sve njene knjige bih uvela kao lektiru. Osim ovog, ako vas zanimaju Svetlanine knjige, moje osvrte na prethodne tri pročitane možete naći na “Černobiljska molitva”, “Rat nema žensko lice” i “Poslednji svedoci”.

Knjigu poklanjam.

Način da osvojite knjigu je pisanje komentara na Facebook stranici, ispod posta. Ukoliko je želite, komentare pišite na post – link ovdje do srijede (14.3.2018.) u 12 sati. Ja ću onda random metodom jednog dobitnika izabrati i dobiće ovu knjigu :)

Za sve ostale koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs iwww.delfi.rs

Iz Svetlaninog obraćanja na suđenju:


Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X