Da, međunarodni je praznik i uvijek sam ga smatrala važnim zbog nastanka, zbog svega što predstavlja i simbolike kojom bi trebao da nas vodi u budućnost.
Ali – danas, dok gledam cvijeće na sve strane i kurtoazno “Sretan praznik – hvala, takođe” mislim samo o tri stvari.
1. O ženama Palestine koje ni blizu ne dobijaju pažnju svijeta i svih feministica koje se kao bore za jednakost žena. O jednakosti sve najbolje, ali žene Palestine već pet mjeseci svaki dan ubijaju, svaki dan ostaju bez djece, svaki dan muku muče sa menstruacijama koristeći krpe za svoje potrebe jer nemaju uloške, svaki dan se porađaju u nenormalnim uslovima i svaki dan umiru od bolesti koje nemaju čim liječiti zbog svih blokada i nepostojanja bolnica. Žene Palestine su meni simbol žena danas i prosto ne mogu misliti o ovom prazniku, a da ne pomislim prvo na njih i svo zlo koje im se dešava svaki dan.
I da, tu su i žene Konga i Sudana i svih ostalih mjesta na kojima se vode ratovi i uništavaju ljudi zbog bilo kojih razloga – normalnim ljudima nepojmljivih. Jer niko normalan ne može misliti o ratu išta pozitivno.
2. Mislim i o ženama koje su ubijene od strane muškaraca, iz bilo kog samo njima znanog razloga. Da, mislim na femicid. I da, ne postoji razlog, to je jasno. Ali većina tih muškaraca u svojoj glavi ima neki koji ih je naveo na takav čin. I što vrijeme više prolazi sve manje vidim način za rješavanje ovih problema. Jer ne pomažu ni visoke kazne, pošto malo koji od njih u trenutku kad krene ubiti ženu i pomisli na kaznu. Mislim da je prevencija osnova, ali ona prevencija koja ide od vrtića i djece od par godina. A daleko smo od toga, koliko mi se čini. Jer svako malo vidim primjere gdje djevojke misle da ih momak voli ako ih ponekad udari i da je to normalno. A takvo uvjerenje ne stičeš sa 20 i nešto, nego puno ranije.
3. Na kraju mislim o ženama koje doživljavaju akušersko nasilje. Ana Mihajlovski je u januaru počela na svojim storijima prenositi svjedočenja žena u Srbiji. Sjetila sam se istraživanja koja su rađena u BiH i koja govore isto. Pričala sam sa poznanicama od kojih su mi neke rekle da su išle na praksu u našu bolnicu i gledale kako se doktori deru na žene koje rađaju ili kako ih doktorica šije bez anestezije jer “to su samo 2 šava”. Jedna mlada djevojka mi je rekla da ne pomišlja na rađanje nakon što je to vidjela. Ja nisam rađala pa nemam lično iskustvo, ali mislim da je ovo problem koji je toliko prisutan i toliko se slabo na njemu radi da se riješi da mi je muka i misliti o nekom “danu žena” sve dok ijedna žena trpi bilo kakvo nasilje dok na svijet donosi novi život.
Eto, to su tri stvari o kojima mislim danas i nekako mi je gorko čestitati bilo kome ovaj praznik. Jer smo daleko od toga da imamo razlog za slavlje. Zato ću samo pozvati sve vas da ovaj dan iskoristite da promislite kako bi se zaista moglo smanjiti nasilje nad ženama, u bilo kojem obliku. Jer mi je to osnova za bilo kakvu dalju akciju na temu ravnopravnosti.
