Jela sam salatu danas. Sjetih se neki dan da je sezona salate i kako tebe nema, nema ko ni da je spomene, a kamoli kupi. Pa sam tako otišla na pijacu i kupila dvije glavice salate i dva svežnja mladog luka. I kontam, možda mi je i uvalio nešto od svega toga, jer znaš kako se ja dobro snalazim na pijaci. To je bilo tvoje područje. Ti si znao kako s ljudima tamo, pa su ti uvijek davali ono najbolje.

Nisi me tome naučio. Jbg.

Napravila sam sebi salatu, sama je začinila – i, naravno, i to je bilo nekako bezveze. Jedina stvar koja je popravila taj moj pokušaj pravljenja salate bilo je maslinovo ulje iz Palestine. Da, dobila sam litar maslinovog ulja od tamo, i jedna od stvari koje baš žalim je što nisi stigao da ga probaš.

I nije ćejf jesti ovako sam kad nemaš s kim da se otimaš za luk u salati. Imala sam osjećaj kao da sjedim u lošoj kopiji nekog ručka od ranije. Kopija sa Aliexpresa, otprilike. Zato sam vjerovatno evo tek četvrti put za ovaj mjesec sjela za trpezarijski sto da jedem. Inače jedem za radnim stolom ili u dnevnoj ili s nogu čak u kuhinji.

Previše me boli ta praznina s desne strane stola – osjećam se kao da gledam u rupu, a ne u praznu stolicu.

I inače je tvoj odlazak ostavio veliku rupu u onom što se sad zove moj život. Često gledam u nju i ne mogu da je sagledam. Ne vidim joj kraj. Zamišljam kako bi sad trebao da izgleda moj život poslije.I onda mi kroz glavu prođe slika: sjedim na ivici te rupe, mašem nogama kao dijete na ljuljački i gledam u prazno.

Bez ideje sam još uvijek.

Neki dan sam ponovo išla na groblje. Sjetila sam se kako si mi ispričao za prečicu lijevo od kapije bolnice pored Kužnog groblja, pa sam odlučila da i sama probam tu stazu. I jesam, snašla sam se. Dok sam išla gorem u glavi sam samo ponavljala “Hvala i za ovu lekciju. Hvala što si mi pomogao da znam kako lako doći do gore”.

Osjećala sam to kao tvoju zadnju lekciju meni. Da mi bude lakše.

Danas je mjesec otkako te nema.
Ali rekla sam već – ja imam više tih datuma.
13-og je bio mjesec otkako si izašao iz kuće i kako smo se vidjeli zadnji put.
Juče je bio mjesec kako smo zadnji put pričali.
Danas je, eto, kao mjesec “zvanično”.
A sutra će biti mjesec otkako sam saznala da te nema.

Ne znam šta od svega toga meni pada najteže. Zato uredno vodim u glavi evidenciju o svakom danu. Ništa neobično – mi se ni oko godišnjice početka veze nismo mogli dogovoriti, imali smo dva datuma. Zašto bi sad bilo jednostavnije?

Fališ. Na toliko mnogo načina da još uvijek nisam sve ni sagledala.

Svijet mi djeluje strašnije otkako te nema.

Shvatila sam da si mi, pored svega, bio i neka vrsta “police osiguranja” za sve što bi moglo krenuti loše. Sigurnije sam hodala ulicom znajući da si tu. Da mogu s tobom podijeliti sve što mi se dešava ili mi se samo mota po glavi. Svaku nesigurnost ili sumnju sam drugačije doživljavala dok sam te imala. Sad je sve hladnije. I prazno. I strašnije.

Rodica mi juče reče dobru stvar – zašto je pogrešno reći da vrijeme liječi sve ili da će s vremenom biti lakše. Meni je taj prolazak vremena najstrašniji. Jer sam svakim danom sve dalje od onog zadnjeg dana kad smo bili zajedno.

Ipak, ono što mi je Ljubica rekla prihvatam i trudim se da živim tako: odnos ne prestaje nečijim odlaskom.

Zato često pišem i u glavi ti pričam kao da si tu. Izjadam se, olakšam dušu. I da – ne dobijem odgovor. Ali nekako ga naslućujem. Duboko u sebi vjerujem da bih znala šta bi rekao.

A Svemir se trudi. Stalno oko mene plete mrežu podrške koja mi pomaže da opstanem. Srećem ljude koje dugo nisam vidjela, a koji su mi dragi. Pa zastanemo, ispričamo se, bude mi lijepo.

Zagrljaje primam kao terapiju i iz njih crpim snagu. Često se okrećem ljudima koji su te znali duže i od mene. Jer se u njihovom društvu osjećam sigurno. I slobodno. Srećom, ostavio si mi puno takvih. Sad su blago.

Fališ.

I svaki dan se sjetim onog što si mi rekao u bolnici, kad si odlazio za Sarajevo – da zapamtim, za slučaj da se ne vratiš, da si me volio. I mene. I mačore.

Znam. Znala sam uvijek. Zato mi je ovaj svijet bez tebe tako surov i strašan – jer nemam taj oblak zaštite i ljubavi u kojem sam godinama živjela. Bukvalno fizički osjećam tu prazninu.

A ako je suditi po tome koliko Prco i Laki mogu da jedu otkako te nema – biće da fališ i njima. I da utjehu nalaze u hrani. Otprilike kao i ja.

Bićemo, vjerovatno, nas troje dobro – debeli i ne baš tako srećni. Ali jebi ga – valja nekako preživjeti.

Volim(o) te.