Zašto bismo svi trebali praktikovati emocionalnu prvu pomoć

Autor: Hana Kazazović

TED govor Why we all need to practice emotional first aid je jedan od onih koji me dugo drži pod utiskom. U njemu Guy Winch, psiholog, priča o tome kako se kod nas mnogo više pridaje pažnja tijelu nego duši.

Od malih nogu nas uče da liječimo fizičke povrede – kad se posiječemo, ogrebemo, udarimo, kada nas boli stomak ili bilo šta drugo – odmah reagujemo. Očistimo ranu, zalijepimo flaster, pijemo čajeve, radimo sve što znamo da ublažimo bol.

Guy navodi primjer petogodišnjaka koji se malo posjekao i nakon malo suza sam otišao po flaster da zaliječi ranu.

Međutim, nikad nas niko nije učio kako da zaliječimo ili ublažimo rane na duši, koje takođe bole. To nas ne uče dok smo mali, a to ne učimo ni kasnije, bez obzira što se kroz život redovno povrjeđujemo i tako.

Koje su to povrede duše?

Guy je ispričao priču o sebi i njegovom bratu blizancu. Cijeli život su proveli zajedno i prvo razdvajanje im je bilo kad je otišao na drugi kraj SAD-a zbog škole. Tamo je dočekao i rođendan, prvi koji dva brata blizanca nisu slavili skupa. Čekao je da ga brat nazove, da se ispričaju, ali se to cijelu noć nije desilo. Bio je usamljen i tužan, razmišljajući o tome kako njegovom bratu nije stalo do njega. Ujutro se probudio i vidio da je hodajući kroz sobu slučajno zakačio kabl od telefona i isključio ga.

Onog momenta kad je uključio telefon, oglasilo se zvono. Nazvao ga je brat u panici, ljut zato što se Guy nije javljao. Kad mu je ispričao šta se desilo, brat ga je pitao jedno vrlo jednostavno pitanje:

“Zašto ti mene nisi nazvao, kad si vidio da ja ne zovem?”

Da, zašto? Kasnije je došao do odgovora na to pitanje. Bio je usamljen, a usamljenost pravi duboku psihološku ranu usljed koje imamo izmijenjen način razmišljanja, odnosno drugačiju percepciju stvari koje se dešavaju oko nas.

Usamljenost je takođe vrlo subjektivna stvar i ne doživljavaju je svi jednako. Osim toga, ne zavisi od broja ljudi kojima ste okruženi, nego od onih sa kojima osjećate povezanost. Možete biti među velikim brojem ljudi a da se i dalje osjećate usamljeno.

guywinch

Ono što je meni bilo zastrašujuće jesu podaci o tome kako usamljenost utiče na naše zdravlje. Ona povećava krvni pritisak, holesterol, utiče na imunitet i čini vas podložnim za ostale bolesti. Guy je to na kraju rekao ovako: „Usamljenost vas može ubiti. A nigdje ne stoji upozorenje o tome kao što ga imamo na cigaretama, na primjer“.

Neuspjeh je još jedna psihološka rana koja boli i ostavlja veliki trag na nama. Što je najproblematičnije, malo ko od nas u životu može izbjeći neuspjehe u različitim oblastima. Ono što možemo promijeniti je način na koji neuspjehe prihvatamo, odnosno kako reagujemo na njih. Ako nas duboko pogađaju i navode na pomisao da smo nesposobni i da nikad nećemo uspjeti u nečemu – sigurno je da ćemo se osjećati loše. Umjesto toga neuspjeh možemo prihvatiti kao nešto što nas ne određuje, nego je u stvari prepreka koju trebamo prevladati.

Ključni problem je naša niska emocionalna higijena. Kako Guy kaže – svi znamo da trebamo prati zube nakon jela, da se trebamo kupati i prati kosu, sjeći nokte i slično. Međutim, ne znamo kako da održavamo emocionalnu higijenu.

Nisko samopouzdanje utiče na nas tako da se teže oporavljamo od neuspjeha i podložniji smo stresu i nervozi. Kada doživimo nešto loše, na primjer kada se neko izgalami na nas, mi tu sliku ponavljamo milion puta u svojoj glavi. To bi bilo kao da čačkamo otvorenu ranu na koljenu, na primjer.

Umjesto toga, u takvim situacijama se prema sebi trebamo ponašati kao prema najboljem prijatelju. Trebamo sebi govoriti lijepe stvari i tješiti se na svaki način koji znamo i koji nam odgovara.

Samo tako možemo prevladati bol i zaliječiti ranu koju imamo.

Dakle, poduzimanjem akcije kad smo usamljeni, mijenjanjem naše reakcije na neuspjeh, jačanjem svog samopouzdanja te izbjegavanjem negativnog razmišljanja, nećemo samo izliječiti svoje rane na duši, nego ćemo i emocionalno ojačati i napredovati.

Sigurna sam da bi u tom slučaju svako od nas bio mnogo sretniji i zadovoljniji.

P.S: Govor možete pogledati i sami. Još uvijek nema prevod na naše jezike, na engleskom je za sada.


7 comments

  1. Odličan tekst. Zaista nas niko ovome ne uči. Zato ću ja sad ovo odmah poslati svojoj kćerki. :) Hvala, Hana.
    Uživala sam i u tekstu o babi i dedi, jer kao da je govorio o mojim rahmetli roditeljima. Pozdrav,
    Sevima

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X