Prije par dana sam tvitnula kako mi se smučilo sve što ima veze sa NVO, pa obećah da ću obrazložiti taj svoj tvit u blog postu.

Ako kliknete na datum u ovom tvitu vidjećete “diskusiju” u kojoj to obećah te još neka mišljenja na ovu temu.

Zašto mi se, kako rekoh, smučilo sve što ima veze sa NVO?

Konkretno, zamisao nevladinih organizacija (kao i udruženja građana) jeste totalno pozitivna. Skupe se ljudi koji žele da rade neke dobre stvari a da ne zavise od vlasti ili bilo koga drugog. Najčešće je to zamišljeno kao nešto što će: pomoći određenim skupinama ljudi (ugroženima na bilo koji način) ili društvu, te nešto što će potaknuti pozitivne promjene i neka dešavanja.

Ili kako fino kaže definicija sa Wikipedije:

Nevladina organizacija (NVO) je udruženje ili organizacija koja nije pod nadležnošću vlade i čiji osnivač nije država. Zbog toga NVO je uglavnom nezavisna od vlade. Iako se definicija može odnositi na profitne korporacije termin se uglavnom odnosi na društvene, kulturne, pravne i druge grupe koje se zalažu za određene ciljeve koji su prevashodno neprofitni i nekomercijalni. NVO su obično neprofitne organizacije koje dobijaju barem dio svojih prihoda od privatnih donatora.

E sad, teorija je jedno a praksa često malo drugačija, zar ne?

U Bosni i Hercegovini ima zaista puno nevladinih organizacija i većinom su to udruženja građana. Koliko sam upoznata udruženje građana (u daljem tekstu ću pisati samo UG) se može registrovati na nivou kantona ili države. Malo je komplikovanija procedura na nivou države, ali je suština da ih osnivaju 3 lica i da je potrebno nešto malo novca za samo osnivanje (do 500 KM).

I tu je ključ tog što se meni smučilo jer praksa koju srećemo vrlo često izgleda ovako:

Primjer 1:

Neko dobije ideju da se bavi nekim poslom i treba mu formalni okvir unutar kojeg će se baviti istim. Zovne 2 jarana (prijatelja) da mu budu suosnivači i registruje udruženje građana. Dobije račun i taj formalno pravni okvir za poslovanje i krene sa poslom. Tako su nastale mnoge “kafane” koje su namijenjene “članovima” udruženja. Neke su kasnije pretvorene u prave, ali vjerujem da ih ima još koji tako posluju. Tako su nastale i mnoge radnje, prodavnice, sve u fazonu – udruženje omladine koja radi umjetnine i unikate pa se onda to prodaje u prodavnici. A ta prodavnica se od ostalih normalnih razlikuje po tome što za nju ne važe zakoni koji važe za druge i ne podliježe istim vrstama kontrole kojima podliježu i ostale.

Primjer 2:

Neko je dobro upoznat sa tim koliko novca se daje za razne projekte koje finansiraju strane organizacije. Organizuje udruženje i prijavljuje projekte na konkurse (ili kako se ta procedura već zove). Dobije projekat i uradi ga. Sve ok, zar ne?

Da, u jednom broju slučajeva jeste. Međutim, svi smo manje više upoznali nekog ko radi te projekte i veliki dio sredstava koja je dobio za njih pravda letcima, brošurama, plakatima i sl. Papirima i fakturama sve pokriveno, a za projekat zna ono nešto malo ljudi koji su u udruženju i nije uticao na bilo kakvu promjenu. Organizuju se na primjer fiktivna druženja na kojima se ljudi fotografišu sa različitim plakatima iza sebe i sl. da bi se fotografijama dokazalo kako se to nešto stvarno desilo.

To su u velikom broju slučajeva svi oni projekti kojima je cilj “podizanje svijesti” o bilo čemu. E u to podizanje svijesti stane toliko toga da ja to zaista ne mogu opisati. A znam da ima i puno vas kojima se na ovaj termin diže nešto drugo (kosa na glavi). Jer, kako vidimo – mi smo na tako niskom nivou svijesti o bilo čemu, što je najbolji dokaz da to baš i ne daje rezultate.

I to smo pokvarili (kao i sve drugo)

Kako rekoh, početna ideja je zaista dobra. I u ovakvoj državi gdje mnogo toga zavisi od političke pripadnosti je zaista potrebno da postoje neka udruženja koja će funkcionisati i raditi stvari nezavisno od vlasti. Ali se bojim da je kod nas broj udruženja koji zaista kvalitetno rade ono što im piše u svim onim misijama i vizijama zaista mali. A od svih ovih ostalih ne uspijevaju doći do izražaja.

Pozitivni primjeri

Vjerovatno svako od vas ipak zna za pozitivne primjere udruženja koja zaista rade dobar posao i koja ne spadaju u sve ovo o čemu sam pisala. Ja konkretno uvijek navodim primjer Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica (http://osobesainvaliditetom.blogger.ba/ ). Oni su u mom gradu uspjeli izboriti za dosta toga za svoje članove – od gradnje prilaznih rampi u zgradama do izgradnje skošenja na trotoarima u gradu. Sada se upravo bore za provedbu zakona koji se odnosi na ta skošenja jer nije ispoštovan kod gradnje novih ulica u Zenici i organizuju protest pred zgradom vlade kantona. Upoznata sam prilično sa njihovim radom i na primjer projekti koji oni rade su direktno povezani sa njihovom populacijom – od nabavke računara za članove do odlazaka na takmičenja. Ali su svi vidljivi.

Lično znam još nekoliko takvih, ali nedovoljno da bih, nakon svega što sam vidjela oko sebe, imala pozitivnu asocijaciju na pojam NVO ili udruženje građana. Možda vi imate drugačije mišljenje ili iskustva?

Autor: Hana Kazazović