Znate onu definiciju nostalgije – kako je to žal za mladošću i za vremenom u kojem smo bili mlađi? Kad smo nostalgični, sve ono čega se sjećamo nam izgleda bajkovito i divno i jedina mana svih tih prisjećanja je što ne postoji vremeplov i nema načina da se vratimo u to vrijeme i na ista mjesta. A često ne i među iste ljude.

Osim ako se ne desi “čudo” pa dobijete priliku da ponovo posjetite konferenciju od koje ste se oprostili 2014. godine, jer se prestala organizovati.

Kad sam čula da će se ove godine desiti PROACTIVE, meni je to bilo ravno čudu.  I nekoj vrsti vremeplova. Jer je to konferencija na kojoj sam bila nekoliko puta i na njoj naučila vjerovatno 80% svega što znam o komunikaciji i odnosima s javnošću i biznisu uopšte. To je konferencija koja mi je neko vrijeme bila redovno punjenje pozitivnom energijom, jer su ljudi koji su na nju dolazili bili oni koji te vuku naprijed i inspirišu i pokazuju ti da i ti možeš bolje. I da je samo važno biti vrijedan, raditi dobro i raditi dobre stvari. To je konferencija na kojoj spoznaš da posao ne mora biti nešto što je teško i što radiš s mukom, nego da može biti i zanimljiv i da je do tebe kako ćeš se postaviti prema njemu i kako ćeš ga raditi.

Ne znam jesu li mi na PROACTIVE-u bili zanimljiviji predavači ili učesnici. Mada su i svi predavači uvijek bili tu, na svim predavanjima, dijeleći svoja znanja i na druženjima mimo redovnog programa.

A to je ono što nijedno online predavanje ne može zamijeniti – kad vam to kaže jedan okorjeli introvert onda vjerujte da je tako :)

Da, dobili smo priliku da ponovo prooživimo PROACTIVE. Ne na istom mjestu, na Kozari na kojoj su se održavali uglavnom. Ali nema veze – ista ekipa organizatora je tu i ista ekipa predavača – ljudi za koje ćete, ako vam ih ja krenem predstavljati, pomisliti da su me ucijenili nekako pa da ih moram toliko hvaliti :D A nisu, nego je to prosto moj potpuno subjektivni osjećaj stečen na svim prethodnim PROACTIVE konferencijama. I znam da ga dijeli i većina ostalih učesnika.

Vremeplov možda ne postoji, ali čuda se ponekad dešavaju. Zato se kraju ovog maja radujem kao malo čemu ikad. Znam da neće biti isto, jer sam 8 godina starija, a i neki dragi ljudi neće biti sa nama (i faliće, jako, jer znam koliko bi i njih radovalo da budu tu).

Ali će sigurno biti korisno, inspirativno i otvoriće nam neke nove perspektive u glavi. A to mi nakon ovih suludih i napornih par godina itekako treba. 

P.S. Imam i oficijelni dio konferencije, učešće u panelu koji vidite na vizualu. Vjerujem da će i to biti zanimljivo :)