Autorica: Hana Kazazović

Nedavno sam pročitala vijest da je moj grad prekriven za 5.000 kamera koje omogućavaju video nadzor u realnom vremenu. Link na vijest o tome ovdje. U istom trenutku su mi na pamet pale dvije stvari. Prva – da je to dobro jer će sad biti lakše grad kontrolisati i tako eventualno uhvatiti kriminalce i lopove. Druga – da nisam oduševljena činjenicom da se može pratiti svaki korak koji bilo ko od nas napravi i ko zna šta uraditi s tim podacima.

Koliko nam je važna sloboda i zbog čega smo je se spremni odreći? Odnosno, da li uopšte znamo šta za nas predstavlja sloboda?

Mogućnost da se krećeš kud hoćeš i kad hoćeš? Da, spada u slobodu i odrekli smo je se skoro svi u proteklom periodu da bismo zaštitili zdravlje. Prestali smo putovati, prestali smo izlaziti iz kuća i kretati se. Nije nam to ostavljeno kao izbor, nego smo dobili naredbu. 

Ali sam ja potaknuta tim mjerama razmišljala o tome zašto je upravo zatvaranje u određen prostor glavna kazna za kriminalne radnje različitih vrsta. 

Međutim, da li je samo kretanje sloboda? I koliko je ugrožavaju na primjer kamere koje spomenuh na početku? 

Bilo je tokom proteklih dva mjeseca dosta priča o tome kako u Južnoj Koreji pandemiju suzbijaju elektronski prateći zaražene i javno objavljujući gdje se nalaze. Pitala nas prijateljica da li bismo pristali na takvu metodu i u startu sam imala podijeljen stav. Prvi impuls mi je bio da bih pristala na bilo šta samo da ovo ludilo prođe, a druga misao je bila “Ali ko će me pratiti i da li imam problem s tim da ovakve vlasti koje su kod nas znaju u svakom momentu gdje sam?” 

Priznajem, ne znam koliko su u Južnoj Koreji bolji ili gori od ovih naših, ali znam da se vrlo nelagodno osjećam kad samo pomislim na mogućnost da Solak i ekipa prate bilo koga 24 sata dnevno. Nivo povjerenja u naše institucije mi je takav da im ne vjerujem ništa, a posebno ne u to da misle dobro bilo kome osim sebi. 

Otprilike isto razmišljam i kad su u pitanju nadzorne kamere. Nije mi sporno što postoje, znam da mogu pomoći u velikom broju slučajeva. Ali – strah me onih koji raspolažu njihovim snimcima.

Da, znam da je smiješno razmišljati o slobodi sve dok nosim u džepu mobilni telefon gdje god da idem. Ko je pogledao bar jednu kriminalističku seriju zna da smo upravo mobilnim telefonima omogućili da u svakom trenutku neko može znati gdje se nalazimo. I dobro je to u onim situacijama kad treba pronaći nekoga ili riješiti kriminalni slučaj. Čak i komšinica s petog zna da je prvi korak policije da uprati kretanje mobilnog telefona.

Ali, da li smo i koliko svjesni da nismo slobodni? Padne mi to na pamet dok gledam mase kako strahuju od nekog čipovanja i 5G mreže jer “neće da ih neko prati”. A sve to pišu upravo na društvenim mrežama koristeći signal mobilnog telefona i ostavljajući za sobom ko zna koliko tragova.

Svijet u kom živimo je odavno sav pod nadzorom. Šta god uradio bilo gdje na planeti o tome postoji neki trag koji nije teško pronaći. I sve to spada u dio naprednog vremena čiji smo dio. 

Baš zato ovo pisanje o slobodi i želim usmjeriti u pravcu razmišljanja o tome da je važno doći do toga da imamo povjerenje u one koji se nalaze iza tih kamera i svih podataka koje o nama postoje. Odnosno, možda to ipak ne treba biti povjerenje, nego sistem i procedure koje će štiti i nas od njih, a i njih same od potencijalnih zloupotreba koje im mogu pasti na pamet. 

Jer, napredak nije u osnovi loš. Loše je kad se ono što on donese zloupotrijebi. A za takve stvari smo nažalost dokazani majstori.