Autor: Hana Kazazović, Foto: Jasmin Hadžić Blic-Who

Sinoć sam gledala predstavu, monodramu Tarika Filipovića „Ćiro“. Za one koji nisu u toku, to je predstava o Miroslavu Ćiri Blaževiću, fudbalskom treneru. Tačnije, to je predstava o njegovom životu. I kao što već znate, nemam stručno znanje da pišem o predstavama i teatru, ali volim da prenesem utiske kad mi se nešto dopadne.

A nekoliko stvari mi se posebno svidjelo u ovoj predstavi i vezano za ovu predstavu.

Prvo – način na koji su zamišljene premijere, odnosno pretpremijere. Naime, Ćiro je rođen u Travniku, Tarik u Zenici, a obojica žive u Zagrebu (odnosno nisam baš sigurna gdje Ćiro konkretno živi ali je često u Zagrebu). Uglavnom, prva izvedba je bila u četvrtak u Travniku, druga sinoć u Zenici (na obje je bio prisutan Ćiro). U subotu, 11.3. je izvođenje, premijera u Zagrebu. Znam da su Travničani bili oduševljeni, Zeničani takođe i baš bih voljela proviriti i u Kerempuh u subotu da vidim da li će slično reagovati i publika u Zagrebu.

Mada, mislim da hoće jer predstava u sebi nosi neke univerzalne vrijednosti – emocije i humor i na to otprilike svi ljudi jednako reaguju.

Uglavnom, baš mi se dopalo to što su predstave prvo odigrane u njihovim rodnim gradovima, a zatim u mjestu u kojem su danas.

Drugo – ne bih rekla da je jednostavan zadatak napraviti predstavu o životu jednog čovjeka i izvesti je sam na sceni, a da sve bude zanimljivo toliko da ti pažnja ne popusti tokom nešto više od sat vremena koliko traje. Znam da su Tarik i njegov prijatelj Antonio Gabelić pisali tekst na osnovu Tarikovih razgovora i druženja sa Ćirom. Odradili su posao za desetku jer su uspjeli u tome da ispričaju priču o prilično zanimljivom i neobičnom životu ovog čovjeka, ističući najzanimljivije momente, uspjehe, odluke, pa čak i neke promašaje. Uspjeli su izbalansirati humor i ozbiljne stvari i sve začiniti sa nekoliko vrlo efektnih životnih pouka, tako da smo dobili predstavu koja će nas zabaviti, ali i potaći da se zamislimo nakon nje.

Jer, često suštinu života u nekoliko rečenica bolje uspiju sažeti ljudi koji su taj isti život proživjeli punim plućima, baš onako kako je to radio i radi Miroslav Ćiro Blažević. Tu esenciju su Tarik i Antonio vrlo efektno uklopili u ovu predstavu, i mislim da je upravo to ono što je čini itekako ozbiljnom bez obzira na sav humor kojim obiluje.

E tu dolazim do treće stvari koja mi se posebno dopala – humor. Htjedoh reći mjesecima, ali kad malo bolje razmislim u pitanju su ipak godine od kako ja kukam za dobrim humorom. Nema ga u pozorištima, u serijama i na filmovima. Odnosno, ima ga u tragovima. I ne, meni nije smiješno sve ovo što je danas u regionu smiješno većini, svi ti neki najpopularniji skečevi i predstave. Zato me obradovao „Ćiro“, jer obiluje humorom koji mi nedostaje i koji volim. Puno je tu dobrih fazona i pametnih fora i ono što je najvažnije – sve su tako prirodne i dobro uklopljene. Nisu na silu i nemaju ono što mi danas najviše smeta kod ovog što se potura pod humor – forsiranje i prenaglašavanje, odnosno preklinjanje da se publika nasmije.

Na kraju predstave u Zenici, 400 bijelih šalova – foto: Jasmin Hadžić Blic-Who

Četvrta, najvažnija stvar u ovoj predstavi, ona bez koje sve gore pobrojano ne bi imalo ni efekta ni smisla jeste – gluma. A bila je odlična. Tarik godinama imitira Ćiru i sigurno ste bar nekad naletili na jednu od tih imitacija. Međutim, ovo sinoć ipak nije bila imitacija, nego baš gluma. Sjedila sam u 7. redu i na momente sam ga zagledala nesigurna u to da li je u stvari sad to ispred Tarik ili je Ćiro. Čak mi je djelovao kao da ima masku. Poslije vidim da nema uopšte, ali je valjda ulazeći u Ćirin lik isti i vizuelno poprimio. To mi je bilo fascinantno.

Vrhunac mi je bio na kraju predstave, kad se stišao aplauz, a Tarik progovorio kao Tarik. Ja sam imala potpuno čudan osjećaj, jer mi je u momentu djelovalo kao da se zamijenio lik na sceni, a u stvari se nije promijenilo ništa ? I ne znam da li postoji neka definicija dobre glume, ali ja sam je uvijek sebi definisala kao „To je ono kad u stvari ispred sebe vidiš lik koji se igra, a ne glumca kako tu nešto kao glumi“. I to je to, jer u predstavi „Ćiro“ nakon prve dvije rečenice izgubite ispred sebe glumca Tarika i do kraja u stvari gledate Ćiru.

Htjedoh reći – ako budete imali priliku pogledati ovu predstavu, ja je zaista od srca preporučujem. Čak i ako vas nikad u životu nije zanimao / niti zanima fudbal ili Miroslav Ćiro Blažević. To vam neće umanjiti užitak niti vas onemogućiti da se dobro zabavite. Jer, rekoh već na početku – vrijednosti koje ova predstava ima u sebi su univerzalne – emocije i humor. A kad je bilo kome od nas višak bilo koja od njih?

P.S. Namjerno nisam spominjala detalje iz predstave, sve ono što mi se dopalo, iznenadilo me ili mi se posebno svidjelo – da ne bih vama koji ćete je gledati kvarila utisak i iznenađenja.