O knjizi “Laki pogon” Nihada Hasanovića – voljela bih upoznati Mensura

Autor: Hana Kazazović

Knjiga “Laki pogon” NIhada Hasanovića mi je iz “Buybooka” stigla prije nekoliko dana i vrlo brzo sam je uzela u čitanje. Volim domaćim piscima dati prednost kad god imam priliku, a i zanimalo me o čemu piše jedan Bišćanin. Ne služi mi na čast ali moram priznati da sam za njega prvi put čula kad sam dobila ovu knjigu, a onda vidjeh da već ima dosta djela iza sebe.

Znate da ja ne volim prepričavati knjige, zato vam stavim fotografiju zadnje stranice na kojoj bude kratki sažetak.

Ako mene pitate o čemu se radi u ovoj knjizi, reći ću vam – o Mensuru. I to je takav lik da bih ga ja voljela upoznati, ako postoji. U stvari, ako ovaj Nihadov Mensur nije baziran na nekom stvarnom liku, ja sam sigurna da svako od vas zna nekog vrlo sličnog. Nekog ko je toliko zanimljiv i neobičan, na prvi pogled smušen ili grub a u suštini dobra duša. I pametan, jako, ali ne zbog svih škola koje je završio i diploma koje je možda naslagao. Pametan od života, zbog iskustva i neke prirodne nadarenosti koja mu omogućava da uči iz svega što ga okružuje.

Mensur iz knjige je inžinjer i privatnik i sudski vještak. I živi pored Une koju nekad obožava a nekad mu ide na živce. I njegova razmišljanja o životu, o onom što ga okružuje, ljudima koje sreće i sa kojima živi su meni bliska i draga. Možda zato što fragmente Mensura srećem oko sebe stalno, u ljudima koji me okružuju. Posebno u onim starim, prekaljenim licima koja su prošla puno života i iz njega pokupila suštinu i mudrost.

Rekoh vam, Mensur je lik. I nije bitno oko čega se vrti priča i šta on radi, jer vas najviše osvoji on. Zato je meni sigurno najslabiji dio knjige onaj u kojem on razgovara sa Yvesom (a ko je to neću vam govoriti jer vam neće biti zanimljivo ako budete čitali knjigu). Yves nije ni blizu zanimljiv kao Mensur i jedva sam čekala da se rastanu i da Mensur ponovo bude onaj kojeg imamo u najvećem dijelu knjige.

Sviđa mi se kako Nihad piše i drago mi je da sam imala priliku da se upoznam sa njegovim djelom, bar jednim za početak. Prepisaću vam u nastavku nekoliko odlomčića da bar malo steknete utisak o čemu govorim.

A ako pročitate “Laki pogon” javite mi kakav je utisak Mensur ostavio na vas. Jedno od vas će svakako imati priliku da to napravi, jer knjigu poklanjam. Da bisteje osvojili, pišite komentar ispod teksta.

Komentare pišite ispod ovog teksta do četvrtka (15.9.) u 12 sati. Ja ću na osnovu komentara odabrati osobu kojoj ću knjigu poslati (a možda bude sreće i lično uručiti).

Za sve ostale koje zanima knjiga – Buybookove knjige se mogu kupiti u knjižarama u BiH, ali i na web stranici http://www.buybook.ba/

Nekoliko rečenica iz knjige

U koncept empatije uputio me besteler Emocionalna (ili ono bijaše Socijalna?) inteligencija iz pera nekog Danijela, koji mi je supruga nekoć metala u krilo.

“Čitaj ovo, međede, poradi na osjećanjima”, bile su njene riječi.

“Bio je beznadno zgrbljen, u struku prelomljen pod pravim uglom, lica paralelnog sa zemljom. Kako je taj velemajstor borbe za život održavao ravnotežu bez štapa, velika je tajna svemira. Bez obzira na to što je nagib uzbrdice varirao iz časa u čas, naš takmac je uvijek istom brzinom savladavao kosinu javljajući se tihim piskom. Zvučao je kao da se ispuhuje, ali zapremina mu se nije smanjivala.”

“Vrijeme je za kratki intermezzo. S kim si takav si, opominje naš narod, glup ko noć. Da nije glup, bi li ga jahali i kandžijali od antike do naših dana? I on, tako glup i ograničen, namišlja poslovice i ponavlja ih kao pokvarena gramofonska ploča, a one mu koriste jedino da vegetira stoljećima. S kim se sve moraš, poslujući u maloj sredini, slizavati pa opet ostaneš svoj. Zato predlažem da se sporna izreka izmijeni sa: gdje si, to si, ali svako na svoj način.”

“Koliko je stara, a kako li je vitalna. Viva Francia, zemlja dugovječnih. Zglobovi joj gipki, hoda čilo, nije čak ni pogrbljena. Kod nas žene njene dobi sebi iskopaju grob, stanu pred jamu i čekaju da ih se gurne ili da se same smandrljaju, dočim francuske babe po restoranima večeravaju.”

“U obližnjem selu, u sklopu neke prethispanske svetkovine, muškarci gaze bosi po stazi posutoj žeravicom. Nema fotografisanja, inače ti lokalna, samoorganizovana milicija polomi kosti palijama. Tu se u crkvi narod Svevišnjem moli s bocom koka-kole. Vjeruje se da podrigivanje izazvano tim gaziranim pićem pročišćuje dušu. Naivno shvatanje, vala. Poznajem poduzetnike koji su popili hektolitre kole, a pokrali i boga, iako nije zabiježeno da su ijednu džumu fulali.”