Autor: Hana Kazazović
Knjigu „Hidžabi i himeni“ Mone Eltahawy sam odlučila potražiti nakon čitanja inervjua koji je sa autoricom uradila Tamara Zablocki. Intervju Zapad i Istok dijele teret patrijarhata mi je otkrio ovu autoricu koja piše o problemima sa kojima se suočavaju žene na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi. To su problemi „od zakona do društvenog pritiska koji im nalažu da nose hidžab i nikab do zatomljavanja ženske seksualnosti, preko prisilne udaje u djetinjstvu i fizičkog zlostavljanja u braku, do genitalne mutilacije, običaja koji je, nezavisno o religiji i zakonima koji ga zabranjuju, raširen u ovom dijelu svijeta.“
Knjiga od 170 stranica koju sam čitala dugo i polako i koja me zgrozila svim onim što žene u ovom dijelu svijeta proživljavaju. Nisam uopšte imala neke iluzije, znam za veliki broj stvari kojima su žene na Bliskom Istoku izložene, ali sam ostala bez teksta čitajući primjere i njihova iskustva. Do te mjere sam uzdrmana da stvarno nisam imala ideju kako uopšte napisati osvrt na knjigu. Sve napisano posebno izaziva jezu kad shvatite da se to dešava juče i danas, a ne nekad prije par stotina godina.
Mona je aktivistica, novinarka i spisateljica, Egipćanka koja je živjela i u Saudijskoj Arabiji, žena koja je nosila hidžab 9 godina pa ga onda skinula. Veliki dio knjige čine njena lična iskustva i razmišljanja, a ostalo su svjedočenja i primjeri žena iz Egipta, Jemena, Tunisa, Alžira, Libije, Sirije, Jordana, Saudijske Arabije.
Naslov knjige u suštini govori o tome na šta su svedene žene u ovim zemljama – na hidžab (maramu kojom pokrivaju glavu) i himen – dokaz nevinosti. Ništa više i to bukvalno.
Mona je dobro opisala primjer sa hidžabom, jer ga je nosila i sama dok je pokušavala živjeti feminizam. Htjela je dokazati da nju ta marama ne određuje i da je ona u stvari njen izbor. Međutim, svi ostali su je posmatrali samo kroz maramu, ne uzimajući u obzir ništa što je radila i što je bila. Presudno je bilo kad je doktor pitao njenu porodicu da li se udala, pa kad su rekli da nije, odgovorio: „Za nju to nije problem, ona će se udati, ona nosi maramu“.
Jer je upravo ta marama jedini mjerilo za ženu – da li je dobra ili nije, ili kako to oni već gledaju.
Primjer požara u Saudijskoj Arabiji koji se desio 2002. godine kada je 15 djevojčica starih između 13 i 17 godina izgaženo nasmrt, a 52 su povrijeđene kada se njihova škola zapalila ilustruje možda najbolje odnos prema ženama. Mona piše:
„Vatrogasci su rekli saudijskim medijima kako je policija za moral natjerala te djevojčice da ostanu u zapaljenoj zgradi jer nisu nosile marame i abaje koje žene moraju nositi na javnim mjestima. Jedan saudijski list izvijestio je kako je policija za moral zaustavila muškarce koji su pokušali pomoći djevojčicama da pobjegnu iz zgrade, uključujući i vatrogasce, govoreći: „Grijeh je primaći im se.“ Djevojčice su umrle jer su fanatici na kapiji radije dozvolili da one izgore nego da se pojave pred ljudima nepropisno odjevene
Ti si samo hidžab. Tvoj hidžab vrijedi više od tebe“.
Drugi dio naslova – himen, govori o insistiranju na „čednosti“ zbog kojeg je ženama ograničeno pravo na kretanje. Žene ne smiju da voze automobil i kazna za onu koja to prekrši je na primjer 10 udaraca bičem. Žene se ne smiju kretati same i moraju imati pratnju. Ako dožive seksualno uznemiravanje, krivica se prebacuje na njih – ili se nisu oblačile dovoljno čedno ili su se našle na pogrešnom mjestu. Uvijek je do njih – muškarci nisu nikad krivi.
Država u svemu tome zauzima posebnu ulogu. Na primjer:
„U aprilu 2014. internet portal Morocco World News požalio se kako u „današnjem Alžiru, u 21. vijeku djevojka koja šeta ulicom, što je u arapskom svijetu neprikosnovena muška teritorija, može biti uhapšena i odvedena u bolnicu radi provjere čednosti“. Tu je citiran i jedan alžirski sajt koji je objavio kako su dvije djevojke podvrgnute provjeri čednosti pošto ih je policija uhapsila dok su se vraćale s neke rođendanske zabave“
Poseban dio knjige je posvećen sakaćenju ženskih genitalija i to je baš bilo teško za čitati. Ono što je mene možda najviše iznenadilo je to koliko je duboko ukorijenjen taj običaj. Čak ljudi kažu da će se obrezivanje događati bilo ono zakonito ili ne (ako ga država zabrani) jer je to, kako oni kažu – način da održe čednost djevojčica.
Nasilje nad ženama je uglavnom legalizovano. Čak i kad se potpišu zakoni koji ih zabranjuju, obično sadrže klauzulu koja kaže da će se u slučaju dilema primjenjivati šerijatski zakon. Tako takvi zakoni postaju mrtva slova na papiru. Mnoge žene ga trpe jer nemaju gdje da odu, nemaju način da se zaštite i izložene su maltretiranjima koja traju godinama. Za neke se sve to završi i brže jer ih na primjer muževi ubiju i za to ne odgovaraju.
Ono što je takođe mene zgrozilo je Zakon o ličnom stanju u UAE koji je zamijenio šerijatski zakon. Po tom zakonu ženi je potrebna dozvola muškog staratelja za udaju, čak i ako je udovica ili raspuštenica. I tu je nevjerovatan slučaj koji kaže da četrdesetogodišnja žena mora čekati da njen jedanaestogodišnji sin uđe u pubertet kako bi joj mogao dati dozvolu za novi brak.
Ili ovo:
„Jedan od zakona u UAE još više pojačava besmisao svega ovoga, čineći žene vlasništvom ne samo sinova nego i beba! Prema zakonu usvojenom 2014. majčine grudi su vlasništvo bebe. Član koji je dio zakona o dječjim pravima obavezuje majku da doji dijete dvije godine i tako daje muževima za pravo da tuže žene ako ne doje djecu u zakonom predviđenom trajanju. I to sve u zemlji koja majkama daje samo mjesec dana porodiljskog bolovanja i gdje odredba po kojoj su kompanije dužne da obezbijede prostor za dojenje za zaposlene majke nikad nije sprovedena u praksi“
Ja sam malo ostala bez teksta. Ali moram sa vama podijeliti još ovo:
„Slušajte Dalal, koja je imala samo 16 godina kad je natjerana da se uda za svog silovatelja. Dalal je iz Jordana, gdje Član 308 krivičnog zakonika dozvoljava silovatelju da izbjegne kaznu stupanjem u brak sa žrtvom. Razgovarala sam sa njom u martu 2014. prilikom snimanja emisije za radio BBC, Žene Arapskog proljeća. Godine 2012. taj muškarac ju je oteo i silovao, a onda držao u zatočeništvu 5 dana. Pobjegla je. Sudija je osudio silovatelja na 23 godine zatvora zbog silovanja i otmice, i drogiranja Dalal, ali mu je rekao da, ako ubijedi Dalal da se uda za njega, može biti oslobođen kazne. Dalal je isprva odbijala da se uda za njega, ali onda je popustila pod pritiskom silovateljevih i svojih roditelja.
„Djevojke poput mene imaju drugačiji položaj u društvu nego njihovi roditelji i ostali ljudi. Ja sam protiv toga da se neko ko je silovan uda za silovatelja. Ali djevojke nemaju nikakav izbor jer bi zauvijek bile izopćene iz društva“, rekla je.
Ono što je mene posebno iznerviralo, mada sam toga svjesna inače, je licemjerje kojim se na primjer svijet odnosi prema ovim problemima. Na primjer, Saudijskoj Arabiji se često gleda kroz prste u UN-u i tokom posjete zvaničnika, samo zbog nafte i novca. Da takva kršenja ljudskih prava radi bilo koja druga zemlja sjedili bi joj na glavi. Međutim, vrlo često se u njihovom slučaju takvi primjeri prešućuju.
Novac očito govori više od bilo čega.
Uglavnom, svijetla strana ove knjige su primjeri žena koje se bore, žena koje rizikuju svoje živote i to bukvalno da bi svojim primjerima pokazale kako može i mora drugačije. To su žene koje na primjer organizuju vožnju automobila u Saudijskoj Arabiji, žene koje učestvuju u protestima, revolucijama, žene koje su spremne da se odreknu svega, samo da bi se izborile za slobodu, svoju i svojih sunarodnjakinja.
I to je veoma teška borba i veoma spora. Ali mrvu po mrvu daje rezultate i tek će ih davati. Jedan od dijelova te borbe je i pisanje ove knjige u koju je Mona ugradila sebe, spremna na sve posljedice koje će iznošenje i njene lične priče za nju imati. Međutim, to je jedini način.
Preporučila bih je svima koje zanimaju prava žena prvenstveno, jer znam da će njima ova tematika biti posebno interesantna. Mada bih lično voljela da se ovakve knjige više čitaju jer bi to sigurno pomoglo razumijevanju mnogih stvari. Ovaj primjerak poklanjam.
Način da osvojite knjigu je pisanje komentara na Facebook stranici, ispod posta. Ukoliko je želite, komentare pišite na post – link ovdje do četvrtka (02.02.2017.) u 12 sati. Ja ću onda nasumičnom metodom jednog dobitnika izabrati i dobiće ovu knjigu :)
Za sve ostale koje zanima knjiga – Buybookove knjige se mogu kupiti u knjižarama u BiH, ali i na web stranici http://www.buybook.ba/
