Jasmina Fajkić – Travnik: Humanitarni rad je njen životni poziv po kojem je već poznata

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.

Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 24. koju imate priliku čuti je Jasmina Fajkić iz Travnika.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Jasmina Fajkić se humanitarnim radom bavi skoro 12 godina. To je vedra, mlada djevojka koja je javnosti u BiH postala poznata i zbog aukcije sportske opreme koju je organizovala i gdje je posebnu pažnju privukao Mesijev dres. Ona je jedna od osoba koje su najbolji primjer onog što često govorim, a to je da svako zaista može u svojoj okolini učiniti veliku promjenu.

Jasmina Fajkić:

Humanitarnim radom sam se počela baviti još nekad u osnovnoj školi kroz razne aktivnosti, da bi to sve postalo ozbiljnije u srednjoj školi i tokom mog studiranja. Tad sam kroz razne studentske i srednjoškolske asocijacije organizirala razne projekte za pomoć socijalno ugroženim ljudima.

Najpoznatija akcija koju si radila je aukcija sportske opreme?

Da, to je počelo sasvim slučajno kao aukcija sportske opreme za pedijatrijski odjel Doma zdravlja u Travniku. Oni raspolažu zaista stručnim i veoma dobrim kadrom, ali nažalost kao i u svim institucijama, uvijek je manjak sredstava. Ja sam počela prikupljati dresove od naših fudbalera koji se stvarno uvijek odazovu tim akcijama i na kraju je sva ta priča došla do Mesija i to je napravilo bum. Mesi je sam podržao akciju i na kraju sam skupila 14.000 KM – 15.000 KM za odjel pedijatrije, da se obnovi ono što treba, u biti da se kupi ono što je bilo neophodno.

Kome najčešće pomažeš?

Posebno sam osjetljiva na djecu i na stare. Na stare možda čak i više nego na djecu jer su stari već prepušteni sami sebi tako da me uvijek te priče posebno dotiču. Evo 12 godina to radim, nagledala sam se svega i možda bi sad trebalo da mi bude lakše, da me ne dotiče, ali svaki put me dotaknu te priče.

Koliko to što radiš pomaže društvu?

Voljela bih da živimo u društvu i državi gdje niko ne ovisi o ničijoj pomoći, da je sve idealno, da smo svi zdravi, da smo svi super. Međutim, to je nemoguće tako da se ja stvarno trudim da što više doprinesem. Konkretno mislim na grad Travnik, tu mi je usmjerena pomoć, mada pomažem u cijeloj BiH.

Bilo je slučajeva gdje sam pomagala djeci bolesnoj, nikad ih nisam ni vidjela ni upoznala. Jednostavno, puno je danas priča o bolesnim ljudima, nažalost ne može se svakom ni pomoći u ovom trenutku. Nekako je to uzelo maha zadnjih godina. Prije baš i nije tako bilo, ali zadnjih par godina baš bolesti i puno je apela i čovjeku bude žao što ne može da sve stigne, a trudi se da svima da svoj neki doprinos.

Misliš li da svako može nešto učiniti za svoju zajednicu?

Ja vjerujem da u svakom od nas čuči dobrota koju samo malo treba pokrenuti i vjerujem da smo svi mi dobri ljudi i apsolutno to je 100% tačno, samo nas treba malo pogurati. Ljudi vjerovatno razmišljaju kako ću ja, šta bih ja uradio? Ali kad se uradi jedna akcija, pa druga, pa treća, kad legneš naveče da spavaš sretan što si nekom pomogao, to je nešto što se ne može ničim kupiti ni platiti. To je onaj osjećaj koji je apsolutno najljepši, kad čovjek može osjećati da je doprinio da se drugi bolje osjećaju.

Čitala sam i bilo mi je zanimljivo kako si uspjela iskontaktirati velike zvijezde. Imam osjećaj da su oni puno pristupačniji nego što na prvi pogled mislimo.

Oni su sasvim normalni ljudi. Ja konkretno znam što se tiče fudbalske reprezentacije BiH, upoznala sam sve i jednog igrača, čak sam bila i gost na njihovoj utakmici u Grčkoj prošle godine, tad sam išla sa njima. Apsolutno su najnormalniji ljudi. Međutim i oni imaju svoj privatni život i privatnost i treba i to poštovati – njihovo vrijeme za odmor, njihove porodične živote. Kad se sve to uskladi oni su apsolutno voljni da se pomogne.

A što se tiče akcije ja sam koristila sve moguće načine da dođem do nekih zvijezda tipa od Instagrama, Facebooka, mailova, apsolutno sam sve pokušavala i isplatilo se. Mesi je čuo, dosta igrača Barselone je poslije podržalo akciju tako da su tu i za neke buduće stvari i projekte…

Nakon te priče o Mesiju jedan dječak koji je obolio od leukemije je pozvan da ide u Barselonu da gleda utakmicu, da gleda Mesija, upoznao je sve igrače… To je apsolutno nešto što će pamtiti.

Šta planiraš u budućnosti, planiraš nastaviti?

Ja svaki mjesec radim na nekoj akciji. Uvijek se tu pomaže konkretno. Mi imamo projekte koji idu stalno – užine za djecu, plaćamo karte, stipendiramo neke studente koji su lošije materijalne situacije. To radimo kao neformalna grupa ljudi. Imamo iz dijaspore naše ljude koji nas podržavaju i to je ono što ide uvijek.

A svaki mjesec kako se javi potreba mi tako i pomažemo. Zadnja aktivnost što je bila, možda i nije humanitarnog karaktera ali je važna, to je iftar koji je bio na Starom gradu gdje je bilo više od 1100 – 1200 ljudi. I to je bila lijepa priča prošli mjesec. Sad ide pripremanje djece za školu, knjige, pa novogodišnji paketići…

Šta ti misliš kako mlade zadržati u BiH, jesi ti nekad razmišljala o tome da odeš?

Konkretno ja nisam nikad razmišljala da odem pošto sam ja patriota, ali onaj pravi patriota. Nažalost, ja sam kao i većina današnje omladine završila fakultet i dugo sam čekala na svoju priliku i na svoju šansu.

U nekim trenucima čovjeka uhvati depresija, neki teški momenti kad ti u dvadeset drugoj, trećoj, petoj, sedmoj godini moraš tražiti od roditelja da izađeš na kafu, da izađeš da prijateljima. Ja sam u tim danima svela na minimum neke svoje prohtjeve.

Mislim da svi mi možemo konkretno kad se udružimo napraviti nešto bolje, da nam svima bude bolje, da spriječimo taj odlazak. Nažalost taj trend Njemačke je sad aktuelan. Ja razumijem i mlade koji odlaze apsolutno. Normalno, tu je potreba da se radi, da budeš koristan prvo sam sebi. Kad imaš svoju platu prvo si koristan sam sebi pa i ljudima sa kojima živiš, porodici. Ali mislim zaista da se kao omladina možemo dosta udružiti i dosta toga napraviti da se spriječi taj odlazak, jer dosta mladih ljudi odlazi što je zaista poražavajuća neka činjenica.

Znam pojedine ljude koji su imali stabilne poslove, porodične, sve napuštaju i odlaze u Njemačku. To ne mogu razumjeti. Bosna kakva god da je naša je država. Trebamo biti skromni možda u nekim svojim zahtjevima, ne željeti nešto previše. Čujem od nekoga da u Njemačkoj zarađuje 5-6 puta više nego ovdje, ali kad se uzmu ti njemački standardi… tamo jeste bolje, razumijem, vjerovatno, ali tu sam rođena i mogla sam otići da sam htjela i čekala sam dugo nakon završenog fakulteta na svoju šansu ali nikad stvarno nisam, ni u jednom trenutku poželjela da odem.

Sve je individualno od čovjeka do čovjeka i nikad ne znam šta se u pojedinim porodicama dešava da mladi odlaze ali ja ne bih stvarno nikad.

Šta bi voljela promijeniti u društvu da možeš, da imaš čarobni štapić na primjer?

Možda da mladi postanu malo više aktivniji, da se smanji ta njihova nezainteresovanost, da postanemo malo aktivniji u svemu. U svim sferama, ne samo humanitarnim, ne spominjem sad to nego općenito.

Imam osjećaj da smo svi mi «joj, ša ću ja, ne mogu ja ništa» ali kad se takvih «ne mogu ja ništa» 50, 100, 200 udruži  može se zaista napraviti dobra stvar, da nam svima bude ljepše, bolje.

Jer Travnik je zaista primjer kako se može. Na primjer Maja radi super stvari sa plesnim studijom, CEM radi ekstra stvari… Svi su ti ljudi super. Na primjer prošle godine noćna trka koja je bila, mene je oduševila. I to je neka stvar apsolutno kojom promovišemo grad i privlačimo i turiste i svašta nešto, tako da Travnika što se tiče stvarno imamo ljude koji ne sjede nego rade za dobrobit zajednice.