Ne volim da gledam u prošlost jer je to jedna od stvari koju niko ne može promijeniti. Međutim, teško je ne primijetiti da su neke stvari u ne tako davnoj prošlosti bile puno bolje riješene.

Sjećam se da su jedna od prvih stvari koju su me još kao djevojčicu naučili roditelji bila tri broja – 92, 93 i 94. To su bila tri telefonska broja koja su znali skoro svi – policija, vatrogasci i hitna pomoć.

Stariji se vjerovatno sjećaju da je policija prije bila „milicija“ i da su je još dodatno zvali narodna. To narodna je značilo da su stvarno štitili narod i da su radili protiv kriminala i kriminalaca. I hitna pomoć je prije stvarno s ponosom nosila taj naziv jer je dolazila u najkraćem roku.

A vatrogasci?

Vatrogasci su bili ponosni ljudi kojima smo se divili. To su bili ljudi prema kojima smo u isto vrijeme osjećali strahopoštovanje ali i povjerenje. Nije bilo nesreće koju oni svojim djelovanjem nisu umanjili. Nije bilo čovjeka koji se nije osjećao sigurnije zbog toga što je znao da postoji neko ko će mu pomoći onda kad se čini da je nemoguće pružiti pomoć.

Vatrogasci danas su jedna skroz druga priča. Nalaze se na margini društva kao da više nikom nisu potrebni. Finansiraju se iz budžeta ali tako da jedva opstaju. Svaka vlast do sada se prema njima odnosila kao da se više nikad kod nas neće dogoditi neki požar. Oprema koju imaju najčešće potiče iz prethodne države, a čak se dešava da sami sebi kupuju vozila za rad. Za svoj rad su slabo plaćeni. Plata jednog vatrogasca u Zenici iznosi oko 400 KM. Tolika je minimalna plata koju je moguće isplatiti, a samo ime joj kaže za šta je dovoljna. I pored toga vatrogasci i dalje rade svoj posao. Još se nije desilo da su ih negdje zvali a da se oni nisu pojavili i dali svoj maksimum.

I otkud uopšte da počnem razmišljati o vatrogascima?

Gledala sam foto priču koju je napravio Dado Ruvić. Na tim njegovim fotografijama se vidi u kako lošoj situaciji se nalazi naša vatrogasna brigada koja još uvijek nosi naziv profesionalna. Potaknuta tim pokušala sam se sjetiti broja na koji se danas vatrogasci mogu dobiti i postala svjesna činjenice da ni to ne znam. Da se kojim slučajm nađem u situaciji da ih trebam zovnuti vjerovatno bih trebala nazvati prvo informacije. A ni za njih nisam sigurna koji je broj jer ga često brkam sa brojem Bihamka. I ne znam zašto mi se čini da su i vatrogasci, i policija i hitna pomoć izgubili svoj sjaj onog momenta kad su im dali one brojeve „jedan dva tri četiri…“?

Još mi je jedna stvar pala na pamet – vatrogasci nisu korumpirani! Vatrogasce ne možeš potkupiti, ne možeš im dati mito – tu famoznu stvar koja nam uništava državu.

Nemam dokaz za to ali ne mogu zamisliti niti jednu situaciju u kojoj bi bilo moguće novcem, čokoladom ili bilo čim sličnim motivisati vatrogasce da bolje rade svoj posao. Probajte zamisliti sami (naravno, ne daj Bože da se desi) – zapali vam se stan, kuća, vikendica i vi zovete vatrogasce. A oni vas ignorišu dok im ne donesete koju stotinu maraka da bi uopšte izašli na intervenciju. Do tada od vaše kuće ostane samo pepeo a ako je gorio stan- nema više ni zgrade.

A neki od odgovornih za stanje vatrogasaca bi trebali postaviti sebi samo jedno pitanje – da li treba da dođe do takve situacije da bi neko konačno obratio pažnju na njih?

Vatrogasci su ljudi koji nekom ne zatrebaju nikad u životu. Ali su isto tako ljudi bez kojih ne bi bilo nečijih života.


 — —