Odnos prema poslu – zašto nam je svima sve gore i gore?


Imam jednu veliku manu – puno razmišljam. To i ne bi bila velika mana da se moja razmišljanja zadrže na stvarima koje mogu promijeniti. Međutim, ja najčešće razmišljam o stvarima na koje uopšte ne mogu uticati, sate provodim misleći o tome zašto je nastala kriza u svijetu i zbog čega se vode toliki ratovi, zašto nam je svima sve gore i gore i zašto ima ljudi čiji je najveći problem kako se prehraniti danas?

I nakon toliko razmišljanja došla sam do jednog odgovora na sve veći broj tih zašto. Zato što najveći broj ljudi ne zna da radi svoj posao. Zato što najveći broj ljudi ne radi profesionalno svoj posao. Zato što najveći broj ljudi umjesto da rade svoj posao rade nešto drugo. Zato što još veći broj tih istih ljudi – ne voli svoj posao.

Mislite da nisam u pravu i da to nije taj razlog? Ipak pokušajte zajedno sa mnom zamisliti samo šta bi bilo kad bi bilo drugačije?

Kažu da je jedan od najboljih pokazatelja da li volite svoj posao odgovor na pitanje: „Da li biste taj isti posao radili i kad vam ne bi donosio novac od kojeg živite?“

Zamislite sada ljude koji vode ovu državu i njihove odgovore na ovo pitanje. Da li postoji bar jedan političar u ovoj državi, čovjek koji je na nekoj visokoj funkciji i osoba od koje zavisi narod koji ga je postavio na tu funkciju da voli svoj posao? Da li bi iko od njih radio bez visokih plata koje primaju i koje su im uvijek nedovoljne tako da ih svako sa malo više novca može „kupiti“ za ostvarenje svojih ciljeva? Da li postoji neki političar u ovoj zemlji koji zna da radi svoj posao? Koliko se jedan doktor može razumjeti u poslove prometa i komunikacija? Koliko imaju sličnosti posao doktora i jednog ministra, iako lično mislim da u ovakvoj državi ne bi bilo loše na čelu svakog ministarstva imati jednog doktora ali psihijatra.

Zamislite kako bi bilo da sudije rade svoj posao? Da stalno razmišljaju o tome kako će što više lopova i kriminalaca skloniti sa ulice na što duže vrijeme. Da svaki put kad se nađu lice u lice sa ubicom djeteta donesu presudu kao da se radi o nekom njima bliskom. A da uz sebe imaju policajce koji takođe svaki dan rade na tome da očiste gradove od kriminala.

Zamislite policajce koji ne dozvoljavaju da kriminalci budu veće face od njih?! Pa da na ulici srećemo mišićave i pametne policajce koji su uvijek spremni zaštiti nas građane.

Ili možda bolje zamislite doktore koji stvarno poštuju Hipokratovu zakletvu i sa jednakom pažnjom prilaze pacijentima bez obzira na njihovo imovinsko stanje, funkciju ili obrazovanje. Ili medicinske sestre koje ne možete „kupiti“ čokoladom jer se one svakako i bez te čokolade trude da pacijentima olakšaju boravak u bolnici.

Ja nekako najviše volim da zamišljam učiteljice i nastavnike koji su odabrali taj poziv zato što vole djecu a ne zbog toga što su prosvjetni radnici korisnici budžeta i imaju najviše godišnjeg odmora. I volim da zamišljam te učiteljice kako se trude da djeci prenesu što više znanja i da ih gledaju jednako, bez obzira na to da li su djeca nekog bitnog tate i bez obzira na to šta su od kojeg djeteta dobile za 8. mart.

Mogu ovako nabrajati beskonačno. Možete i vi. Pogledajte oko sebe malo bolje i vidjećete isto – ljude koji ne znaju ili neće da rade svoj posao. Posao za koji su plaćeni. I probajte zamisliti koliko bi vaš grad ili vaša država bili bolji samo da svi počnu da rade ono što treba da rade.

A možda najbolje da svako od nas pogleda prvo sebe i da za početak, ako je potrebno, popravi svoj odnos prema onom što radi.

Autor: Hana Kazazović

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X