Autorica: Hana Kazazović
Razgovor sa Stevanom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)
Kad god dobijem priliku da porazgovaram sa nekom zanimljivom mladom osobom na kraju zahvalim Univerzumu na toj privilegiji, zato što to budu razgovori koji mene nadahnu i inspirišu, razgovori nakon kojih obično pokušavam da se sjetim kakva sam ja bila sa 17 i da li sam imala u glavi i mrvu naznake o tome da će me u životu zanimati išta od svega što me zanima danas.
Mladi ljudi koje srećem i koji pristanu da podijele sa mnom dio svojih stavova, želja i nadanja su moja riznica pozitive, ona kojoj se vraćam kad ja izgubim inspiraciju i snagu. Nisam još nijednom pričala sa nekim od njih a da nisam mislila kako bih im dala da urede najvažnije stvari u društvu, sve ono oko čega ove staronje gnjave decenijama i sve ono zbog čega na kraju i ti mladi češće odluče svoju budućnost graditi tamo negdje. Jedna od mojih velikih želja je da živm u društvu koje će upravo njima pružati mogućnost da svoja znanja i tu mladalačku energiju iskoriste upravo ovdje.
Jedan od takvih mladih je i Stevan Josipović kojeg sam upoznala u Šamcu. Stevan ima 17 godina, učenik je 3. razreda Medicinske škole u Šamcu, fizioterapeutski smjer i član je ASuBiH u kojoj je i PR menadžer svog tima.
Stevan Josipović:
Osoba sam zadužena za odnose s javnošću, pričanje pred kamerama, promovisanje događaja, odnosno osoba koja brani obraz svog tima, nekako ja to tako vidim. Pored toga treniram i karate već duži niz godina, evo sad je osma godina kako treniram, volim da čitam, volim da slušam muziku i to je to.
Asocijacija radi po principu lokalnih timova i trenutno ima 63 lokalna tima u 63 lokalne zajednice. Šamac je jedna od tih zajednica i tim je osnovan u decembru 2016. godine. Tad sam se ja priključio i od tada aktivno radim.
Šta te privuklo da se priključiš ASuBiH?
Ja sam za Asocijaciju saznao i prije srednje škole preko Valerije Blagojević koja je sada predsjednica, jer smo se pratili na društvenim mrežama i vidio sam kako ona objavljuje postove. Zanimalo me to ali nisam znao ni kako se osniva tim, odnosno nisam znao ni da postoje timovi. Privukao me pozitivni duh svih tih mladih ljudi jer ja nekako, prije nego što sam ušao u Asocijaciju, mislio sam da sam jedina osoba koja razmišlja tako u nekom smjeru i na neki drugačiji način. Bio sam usamljen na neki način i nisam nalazio puno ljudi koji me razumiju.
I kako sam se priključio Asocijaciji, evo baš prije godinu dana u Modriči u Riječanima mi je bio prvi kamp, i tad sam uvidio koliko zapravo postoji pozitivnih mladih ljudi u ovoj državi. Nekako me to guralo jer mi je popravljalo raspoloženje iz dana u dan. Kad razmišljam o tome i kad radim, odmara mi mozak. To je ona prava stvar koju svako ima što voli da radi.
Vi ste sad skoro imali u Šamcu kamp?
Da, ove godine ja sam koordinisao dva velika projekta u Šamcu. Oba projekta su bila po principu kampa.
Prvi put je bio kamp “Van okvira” koji je bio finansiran iz fonda Socijalnog dana. Kada se poslije Socijalnog dana otvorio taj fond za pisanje projekata, mi smo aplicirali sa projektom “Van okvira”. Tu je u suštini bio za cilj jačanje mog tima, jer svaki put kad sam ja dolazio sa puno motivacije kući sa kampova, pokušavao sam to njima da prenesem. Međutim nisam nikad imao osjećaj da smo se dovoljno razumjeli. Htio sam da to prenesem na pravi način i onda sam odlučio da ASuBiH dovedem u Šamac.
Onda smo pozvali Lokalni tim Goražde koji je 300 km od Šamca. Bilo se baš teško izorganizovati s njima ali smo uspjeli na kraju. Oni su došli u Šamac. To je bio kamp po “home-stay” principu, oni su spavali kod nas kućama. Imali smo radionice koje su se bavile problemima adolescenata, u tom smjeru su išle – o depresiji, anksioznosti, team buildingu itd. Bilo nam je prelijepo i stvarno smo tad postali tim, jer pored toga što smo upoznali druge ljude, iz Goražda i Unije srednjoškolaca Srbije, jer su i oni prisustvovali, nekako sam baš upoznao i svoj tim bolje i te druge ljude s kojima smo u konekciji non stop. Stalno se čujemo s njima, čak sam išao dva puta u Goražde poslije kampa da se vidim sa njima, slavili smo 1. maj skupa i pored toga što smo kolege baš smo i prijatelji.
Pretpostavljam da ti je Asocijacija pomogla da razviješ svoje stavove i razmišljanja?
Jeste. Ja smatram da me ASuBiH nije promijenio, nego mi je dozvolio da budem ono što jesam. I u tome je bit svega, jer sam slobodan kad dođem da kažem svoje mišljenje – niko me neće uvrijediti, niko me neće osuditi za bilo šta što kažem.
Jedan od razloga što srednjoškolci to zavole je što imaju priliku da se izraze. Imaju tu neku slobodu i osjećaju se slobodno, zato što svi nekako dođu s tim nekim istim ne mogu reći strahom… ne znaju jedni druge i nekako se onda svi uklope i kliknu i to sve funkcioniše na taj neki čaroban način i jako je teško opisati.
Drugi kamp i Šamcu je bio “LogOut”. To smo sami našli finansije, finansirala nas je Opština i mnogi drugi sponzori i imali smo 25 učesnika iz različitih lokalnih zajednica iz 3 različite nevladine organizacije – ONAuBiH, to je Omladinska novinska asocijacija, ASuBiH i Unija srednjoškolaca i srednjoškolki Srbije. Kamp je bio na temu socijalnih medija. Cilj nam je bio edukacija i povezivanje mladih ljudi širom BiH i regiona kako bi se edukovali na teme socijalnih medija, promovisanja zarade na internetu, deep dark weba i tih nekih stvari koje su možda korisne za adolescente i one koji se bave tim nekim freelanceom, odnosno bave se internetom. Jer dosta ljudi je danas je prebacilo svoj posao tamo.
O planovima za budućnost
Što se tiče mojih planova za budućnost, ja sad krećem u treći razred, znači imam još 2 godine u Asocijaciji. Planiram se nastaviti baviti ovim, imam jaku motivaciju i želju da radim. Moja najveća motivacija u svemu ovome je ta što nekako želim da vratim ASuBiH ono što je on meni dao. Volio bih nastaviti raditi ovo jer je to ono što me pokreće. Volio bih takođe upisati fakultet, psihologija me jako zanima. To bi bilo Sarajevo možda ili Novi Sad, sve zavisi. Volio bih više Sarajevo.
Stevana sam pitala i o odlasku ljudi iz Bosne i Hercegovine.
Ja sam prije, eto opet spominjem ASuBiH, prije nego što sam ušao u Asocijaciju bio onaj tip osobe koja jedva čeka da ode i želi da ode odavde. Sad se to na neki način možda malo promijenilo samo iz razloga što sam uvidio koliko mladi ljudi zapravo mogu naći neku perspektivu, mogu zapravo izgraditi ovdje nešto. A oni koji pričaju da ne mogu i da nema posla i da nema nikakve perspektive samo nemaju volju i želju za radom i samo leže kući, ništa ne rade pametno. Tako da se to malo promijenilo.
I dalje ne znam, kad bih dobio priliku da odem vjerovatno bih otišao. Ne mora značiti zauvijek. Ali opet zavolio sam ovo mjesto više nego što sam ga prije volio.
Je li imaš ti neku svoju definiciju uspjeha?
Za mene uspjeh? Pa samozadovoljstvo na neki način i taj neki krug ljudi koji gradiš, koje voliš i koje poštuješ, s kojima radiš, s kojima se družiš, nekako mi je bitno da smo svi tu zajedno i da zajedno napredujemo i da nije samo striktno da budeš uspješan kao pojedinac, nego da učestvuješ kao dio neke priče i da zajedno rušiš prepreke sa drugim ljudima.
