Nikša Nezirović – hobi mu je istorija, a iz ljubavi prema svom gradu je napisao monografiju Šamca

Autorica: Hana Kazazović

Razgovor sa Nikšom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Preporuke za ljude iz Šamca sam tražila od mog Facebook prijatelja Mensura. Između ostalog mi je poslao i link sa promocije monografije ovog gradića koju je uradio Nikša Nezirović. 

Nije baš da često imamo priliku čuti da neko samoinicijativno odluči napisati monografiju o svom gradu, a posebno ne da tom poslu posveti više od 15 godina i da na kraju ta knjiga ima čak 650 stranica u svom prvom izdanju. Naravno da sam željela upoznati Nikšu i sa njim popričati o tome.

Ispostavilo se da je on pravi zaljubljenik u svoj grad i da je skupljanje materijala o njegovoj istoriji hobi od kojeg ne odustaje. Po struci ekonomista, a po interesovanju neko sa kim danima možete pričati o svemu vezanom za Šamac – od samog nastanka pa sve do ljudi i porodica koje su u njemu živjele ili ih je na bilo koji način Šamac dotakao. 

Nikša je pored monografija čije je drugo izdanje u pripremi (i biće čak i obimnije), objavio i knjigu “Jevreji u Bosanskom Šamcu”.

I moram vam reći da je stvarno užitak uživo gledati i slušati taj entuzijazam koji on neštedimice rasipa oko sebe. Nadam se samo da će uspjeti ostvariti sve svoje želje i objaviti sve članke i knjige o kojima mašta. 

Nikša Nezirović:

Moje ime je Nikša Nezirović, diplomirani sam ekonomista i radim u Centru za kulturu Šamac.

Objavili ste dvije knjige – jedna je monografija o Šamcu a druga je knjiga o Jevrejima u Šamcu. Prvo o monografiji – otkud uopšte ideja?

Još prije rata se počelo sa skupljanjem neke građe, odnosno u samoj kući je ostalo nekih fotografija, dokumenata i sl, ali se tome nije pridavao neki veliki značaj. Međutim, kada se desio ovaj posljednji rat je došlo do odliva stanovništva iz Šamca, gubljenja tih ljudi i njihovih sjećanja, dokumenata…

I onda sam osjetio potrebu da bi to možda trebalo na neki način spasiti, za neke buduće generacije da znaju kako se živjelo, šta je to sve bilo u Šamcu, ko je to sve bio i živio u Šamcu. Onda je tako krenulo sa nekim zabilješkama, sa intervjuima sa pojedinim sugrađanima koji eto nažalost više nisu ni živi. I onda se to širilo i poslije rata sa ljudima koji su davno otišli iz Šamca, živjeli u drugim krajevima bivše države, pa i na drugim kontinentima. 

Onda se formirala jedna građa koju je trebalo sistematizovati, klasifikovati. Naravno uz određeni broj fotografija, razglednica Šamca… Bez tog dokumentaciono ilustrativnog materijala to i ne bi valjalo jer monografija nije samo tekst. 

To je nekih 650 stranica tvrdog poveza. Recezent je naš ugledni bosanskohercegovački akademik Muhamed Filipović koji je prihvatio da uradi tu recenziju. Onda je ta monografija stajala, čekala da odleži jedno vrijeme. Čekala je i finansijsku injekciju. I onda se 2011. krenulo u taj projekat.

Odštampao sam 500 primjeraka monografije koja je imala svoju promociju u junu 2012. godine ovdje u šamačkom hotelu “Plaža”. Bila je puna sala i svi primjerci su rasprodani i sad pripremam drugo izdanje. Ja se nadam da će u septembru izaći, već je u štampi u Banjaluci.

Prvo izdanje je bilo štampano u Šamcu u našoj štampariji “Kula”, međutim poplava koja je zadesila Šamac 2014. godine uništila je i štampariju i moje ploče i matrice za knjigu tako da je sve trebalo praktički ispočetka raditi. 

Što se tiče Jevreja, oni su proizašli iz te monografije, pošto nije moglo sve da stane u nju jer bi to onda bila ogromna knjiga, pa se rodila ideja da bi se mogao napisati samo jedan segment o Jevrejima. Jer u Šamcu nisu živjeli samo Jevreji, živjeli su i volksdojčeri.. Austro Ugarska je nama dovela razne narode i narodnosti koje su tu u Šamcu živjele, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini. 

Jevreji su odštampani 2015. godine i za njih mi je trebalo neke 4 godine. Za monografiju mi je trebalo više od 16, 17 godina, skoro 20.

Recezenti ove knjige su profesor doktor Ivo Goldstein, profesor doktor Zlata Živaković-Kerže iz Osijeka i docent doktor Ljiljana Dobrovšak iz Zagreba, inače najmeritorniji u Hrvatskoj što se tiče Jevreja i jevrejske tematike. 

Kakav je bio interes za tom knjigom?

Slabiji nego za monografiju zaista. Uglavnom su pokazale interes Jevrejska opština Doboj, Zagreb, Beograd, Sarajevo ne baš toliko moram priznati, ja sam im poslao na poklon 2 knjige i tako.

Jedna Jevrejka živi u Šamcu. Međutim ona nije iz Šamca rodom nego je došla u Šamac u posljednjem ratu iz Gradačca. 

Je li imate informaciju o tome gdje su potomci šamačkih Jevreja?

Jesam, tragao sam za njima. Stupio sam u kontakt sa mnogim potomcima šamačkih Jevreja, od SAD-a, Havaja – tamo sam našao jednog Jevrejina čiji je otac iz Šamca, Melburn – Australija, Izrael – Jerusalem, Beograd, Zagreb, ima i mogu se pronaći. I oni su bili zainteresovani za knjigu, tražili su je i dobili su knjige. Oni su je čak i finansirali, odnosno ta moja, ja se usuđujem reći prijateljica iz Melburna – Renata Tolnauer (Renee Lighton), ona mi je poslala 1000 australijskih dolara za štampanje knjige. 

Većina njih je pobijena u koncentracionom logoru Jasenovac, ali je bilo preživjelih. Preživjelo ih je jedno petoro, međutim oni su se raselili iz Šamca i otišli su najviše u Izrael. 

Za monografiju je nekih najmanje 80-ak sugrađana dalo svoja sjećanja i priloge. Oni sa kojima nisam mogao komunicirati – komunicirao sam pismima. Poslije kad je krenuo internet naravno internetom – mailom, Skypeom.

Šta vas u stvari “tjera” da se bavite tim stvarima koje vam nisu u principu zanimanje?

Ja sam uvijek volio istoriju. Kad sam trebao da studiram, šta ću studirati? Kažem “Ja bih istoriju”, kaže mama “Ma šta možeš biti – profesor istorije? Ne, ideš na ekonomiju”. I tako je ostalo.

Osim ovoga imam objavljena još dva stručna članka, o volksdojčerima. Njih je najviše bilo u Osijeku i tamo im je bila centrala. Njemačka zajednica me pozove svake godine da odem na skup u Osijek koji se održava negdje u novembru i već sam tamo objavio dva stručna članka – O Nijemcima i Austrijancima u Bosanskoj Posavini – osvrt na Bosanski Šamac – to mi je prvi članak. I sad je drugi članak o jednoj porodici iz Šamca, austrijskoj.

Da pitam još ovo, biće zanimljivo čitateljima – Šamac je kako nastao?

Šamac je osnovan 1863. zvanično. Kao naseljeno mjesto počinje da funkcioniše 1863. na taj način da je Osman paša, odnosno turska carevina po dekretu sultana Abdula Aziza osnovala ova mjesta uz Savu – Orašje koje je bilo Donja Azizija, zvalo se tako; Šamac koji se zvao Gornja Azizija, Brezovo polje i još ovamo par gradića uz Savu.

A do tad nije bilo tu ništa?

Do tad je bilo samo par kućica, skeledžija i ribara. Inače je ovdje bila uglavnom močvara ušća Bosne u Savu i nije bilo baš pogodno za život. Kad su ti naseljenici došli počelo je sa nasipanjem terena, sa ograđivanjem nasipima za odbranu od poplava i to su radili francuski inžinjeri. 

Kako je ime dobio?

Zvanično je bio Gornja Azizija, međutim to ime nije bilo prihvaćeno u narodu. Zvanični naziv Šamac je dobio poslije, od njemačke riječi šanac, a to je vojnički rov, iskop. Šanac – Šamac, eto tako. 

Program osnaživanja nezavisnih medija, Independent media empowerment program (IMEP)
X