Autorica: Hana Kazazović
Još jedna knjiga čije su čitanje i poklanjanje
omogućili “Plantago” čajevi.
Darko Cvijetić je prije svega pjesnik. Njegove pjesme sam čitala i zavoljela ranije, iako poezija nije meni omiljena forma. Zato sam jedva čekala da dobijem priliku i pročitam roman “Schindlerov lift”, posebno zato što sam vidjela preporuke nekih ljudi koje cijenim i koji su njime oduševljeni. Posebno bih tu istakla Vanjin osvrt koji vam zaista preporučujem da takođe pročitate-
Roman “Schindlerov lift” sam u cugu pročitala dva puta u par dana. Nakon prvog puta sam imala potrebu da se sklupčam i ćutim, plačem i kukam nad svim sranjima koja se dešavaju u životu, a posebno ovima kojima su prostori na kojima živimo izrazito bogati. I trebalo mi je vremena da to smirim u glavi, ali me je Darkovo pisanje vuklo da još jednom prođem kroz sve.
Nakon prvog čitanja sam imala i potrebu da po kući hodam i naglas govorim koliko je Darko majstor kratke forme. Nevjerovatna je ta njegova vještina koja se ovdje pokazala u svom punom sjaju. U ovako kratkom romanu sastavljenom od kratkih priča on slika život i sve ono što se dešavalo i promijenilo unazad pedesetak godina. Nakon ovih pročitanih stotinjak stranica sam imala osjećaj da sam vrijeme od 1975. godine presjedila pored crvenog solitera i posmatrala sve njegove stanovnike godinama. Da sam slušala i doživjela njihove priče, osjetila njihove strepnje, tuge i muke skoro kao da sam ih lično doživjela. To je Darko uspio napisati i ja zaista ne mogu a da ne podijelim oduševljenje sa svima onima koji su ovaj roman već ranije hvalili i preporučili.
Šindlerov lift je lift marke “Schindler” u crvenom soliteru u Prijedoru, zgradi koja je useljena 1975. godine. Pišući o stanarima ove zgrade i o njhovim životima i tragedijama, Darko oslikava svu suludost i tragediju vremena iza nas. Nema kod njega pakovanja u celofan i uljepšavanja bilo čega, pa vam se od nekih priča zgrči želudac a neke vam stoje u grlu još satima. Neke slike ćete nakon čitanja ovog romana nositi u sebi zauvijek i više nikad nećete na lift gledati na isti način, u to sam uvjerena.
Lično mislim da nas upravo ovakav način pisanja i otvoreno govorenje o stvarima jedino mogu dovesti do suočavanja sa svim onim što nas muči, čak i ako toga nismo svjesni. Jer od zatvaranja očiju i guranja pod tepih nikad ništa dobro neće nastati.
Baš zato je ovo knjiga koju bih voljela da pročita što više ljudi, i da bude neka vrsta obavezne lektire za nas na ovim prostorima. Nešto kao dio terapije ili možda bolje reći – stepenica ka tome da se ovakve stvari što manje dešavaju u vremenima koja će uslijediti.
I moram dodati rečenicu Selvedina Avdića koji je za ovaj roman rekao: “Molim vas, ako tražite štivo za zabavu, vratite ovu knjigu na policu”.
Ovu knjigu je do sada izdao Buybook tako da je nije teško pronaći.
