Zašto je važno predškolsko vaspitanje i obrazovanje

Autorica: Hana Kazazović

Nedavno sam iščitavala UNICEF-ov izvještaj o stanju dječjih prava u Bosni i Hercegovini, i pažnja mi se najviše zadržala na dijelu o predškolskom obrazovanju. Konkretno piše da je kod nas stopa upisa djece uzrasta od 3 do 6 godina u programe predškolskog vaspitanja i obrazovanja najmanja u Evropi i iznosi samo 25%. Još tužniji podatak mi je da predškolsko vaspitanje i obrazovanje pohađa samo 0,5% djece iz ruralnih područja i 2% djece iz porodica s nezaposlenim roditeljima. U programe predškolskog vaspitanja i obrazovanja je upisano manje od 2% romske djece i 2% djece s poteškoćama u razvoju.

Meni su ovi podaci zaista zabrinjavajući i zato sam danima istraživala o ovoj temi pokušavajući shvatiti zbog čega ovakvi. Možda me ova tema posebno zanima i zato što ja sama nisam nikad išla u vrtić. Čuvala me baka Kata svih 7 godina do polaska u školu, ali sam uz veliki angažman roditelja prvenstveno naučila čitati i pisati vrlo rano i to oba pisma i prilično spremna ušla u osnovnoškolski sistem, od početka do kraja držeći ponosno titulu glavnog štrebera u razredu :D

Međutim, uvijek sam bila povučeno dijete i nekad kasnije sam razmišljala o tome da li bih možda bila drugačija da sam imala priliku proći kroz socijalizaciju s vršnjacima u vrtiću i koliko bi možda bilo lakše da sam osnove javnog nastupa prošla u periodu od 4-5 godina kroz priredbe i slične aktivnosti, a ne puno kasnije kad sam već čvrsto za sebe vjerovala da to nije za mene i da je neke stvari teško naučiti.

Zanimalo me zašto je predškolsko vaspitanje i obrazovanje važno pa sam zamolila prvo psihološkinju Ivanu Zečević da mi pomogne i odgovori na neka pitanja, a zatim i pedijatricu Maju Karač, jer znam da puno roditelja i djece upravo zbog bolešljivosti muku muče s vrtićima.

Meni je vjerovatno ključni momenat razumijevanja ove problematike bio kad sam iščitavajući neke materijale naišla na objašnjenje kako je vrlo važno zapamtiti da su vrtići prije svega vaspitne i obrazovne ustanove, a ne ustanove samo za ‘čuvanje’ djece. A onda su mi Ivana i Maja razjasnile sve ono što mi je ostalo nejasno, pa vjerujem da će i vama ovaj tekst i njihovi odgovori biti od pomoći.

Ivana Zečević, psihološkinja: “Biti u sistemu predškolskog obrazovanja znači biti praćen od strane profesionalaca”

Možete li objasniti zašto je za djecu važno predškolsko obrazovanje? Nekako mi se čini da se kod nas boravak u vrtićima još uvijek u velikoj mjeri posmatra samo kao “čuvanje djece” i da se zanemaruju ostale prednosti boravka djece u vrtićima, pa bih zato voljela stručno pojašnjenje ili preporuku – zašto je za djecu važno da idu u vrtiće?

Ovim pitanjem ukazujemo na to koliko je značajno uvesti dijete u sistem obrazovanja, ali ne bih voljela da se iz svega izvuče pouka da su djeca koja nisu u okviru predškolskog sistema obrazovanja direktno zakinuta i da je njihov razvoj na neki način oštećen, zato što se razvoj djeteta može podsticati na različite načine, čak i da dijete ne pripada nekom sistemu obrazovanja.

Istraživanja u domenu razvojne i u domenu pedagoške psihologije ukazuju na to da što se dijete prije uvede u sistem obrazovanja, njegov razvoj ide u nekom adekvatnom smjeru.

Šta znači uvesti dijete u sistem obrazovanja? To ne znači uvesti dijete u školu i staviti ga u učionicu. Predškolsko vaspitanje i obrazovanje je prva stepenica u sistemu obrazovanja djece i mladih. Uvođenje djeteta u sistem obrazovanja podrazumijeva uvođenje djeteta u uređenu strukturu, a ona je uređena tako da se prate i adekvatno podstiču svi aspekti razvoja jedne ličnosti – i kognitivni, i socijalni i emocionalni i fizički razvoj. I pored praćenja svih ovih aspekata trebalo bi da se prati individualnost svakog djeteta i reaguje različitim tehnikama i metodama rada upravo na to da se u skladu s nekim posebnim karakteristikama djeteta djeluje na način koji je za dijete najadekvatniji.

Biti u sistemu predškolskog obrazovanja znači biti praćen od strane profesionalaca. Za djetetov razvoj nije samo važno da primjenjujemo odgovarajuće metode i tehnike rada, nego da pratimo njegov razvoj i da pratimo da li se sve funkcije razvijaju na adekvatan način i da, ukoliko primijetimo da se neke od funkcija ne razvijaju onako kako bi trebalo ili u vrijeme u kojem bi trebalo da se pojave, da se onda vrše različite intervencije.

To znači da kad dijete uvedemo u sistem obrazovanja, ono je na neki način pod monitoringom koji podrazumijeva upravo tu ranu detekciju određenih problema koji mogu da se jave u toku razvoja, ali i ranu intervenciju.

Kada dijete odrasta i roditelji na primjer ne žele da ono bude dio nekog sistema predškolskog vaspitanja i obrazovanja, veći je stepen vjerovatnoće da se određena odstupanja u razvoju, koja se mogu dešavati, ne uoče na vrijeme i da se onda samim tim i ne interveniše na vrijeme.

Nažalost, veliki broj djece u Bosni i Hercegovini nije u mogućnosti da pohađa predškolski sistem vaspitanja i obrazovanja. Pošto je ovaj sistem u nadležnosti lokalnih zajednica, postoje mnoge koje nemaju mogućnost da otvore dovoljno predškolskih ustanova kako bi obuhvat djece ovim nivoom obrazovanja bio što je moguće veći. Međutim postoji način da se subvencijama stimulišu privatnici. Naravno da i taj privatni sektor treba biti nadgledan od strane nadležnih ministarstava kako bi se povećao obuhvat djece u sistemu predškolskog vaspitanja i obrazovanja.

Kad je u pitanju uzrast – u kojem periodu je najkorisnije krenuti u vrtić? I koliko bi, za ostvarenje punog potencijala koje pohađanje vrtića (predškolskog obrazovanja) nosi sa sobom, trebalo trajati?

Kad se govori o ovome važno je uzeti više parametara u obzir. Pedijatri će reći da ulazak djece u predškolsku ustanovu, odnosno dodir s drugim vršnjacima omogućava djetetu veću vjerovatnoću sticanja različitih oboljenja, virusnih, bakterioloških. Raniji ulazak podrazumijeva da se djetetov organizam ranije susreće sa tim sićušnim stvorenjima koji mogu da prave probleme u zdravstvenom segmentu.

S druge strane, međunarodna istraživanja koja se bave obrazovanjem, a između ostalog i naših 12 obrazovnih sistema su učestvovali u međunarodnom TIMSS testiranju 2019. godine u kojem su ispitivana djeca uzrasta od 10 godina, i koje je ukazalo na to da ona djeca koja su provodila manje vremena u predškolskoj ustanovi su postizala slabije rezultate na testiranju funkcionalnosti znanja na ovom uzrastu.

E sad, kako naći tu nekakvu zlatnu sredinu? Kada je dijete fizički otpornije i kada mu je imunitet dovoljno izgrađen da bi moglo što bezbjednije da boravi u predškolskoj ustanovi? Ja bih rekla da je treća godina ta kad dijete, nakon jaslica, prelazi u vrtićku grupu i to je period koji je za većinu djece najbezbjedniji polazak u vrtić. To opet ostavlja dovoljno prostora od tri godine na ovom nivou sistema obrazovanja jer za to vrijeme dijete usvaja dovoljno znanja i vještina koje ga osposobljavaju da što je moguće spremnije pređe na sljedeći nivo obrazovanja, osnovnoškolski.

Da li obavezni odlazak od 150-180 sati prije polaska u školu može nadomjestiti djetetu ako na primjer ne ide u vrtić?

Ja mislim da ne može štetiti. Ne bih se isključivo negativistički osvrnula prema tome jer svaki sistemski pristup može donijeti djetetu određenu dobit. U potpunosti mi je jasno da se na ovaj način pokušava omogućiti priprema djece za polazak u osnovnu školu. Međutim ja se pitam koliko je 150-180 boravak djeteta u predškolskoj ustani koristan za dijete. Ovo sad govorim isključivo zbog roditelja koji ne žele da im djeca idu u vrtić, pa su onda od strane sistema prisiljeni na to. Ja bih prije savjetovala da što je moguće više djece prođe kroz ovaj nivo obrazovanja.

Čak je i ovo međunarodno testiranje TIMSS ukazalo da jednogodišnji boravak djece u predškolskim institucijama ne pravi značajnu razliku u odnosu na djecu koja nisu pohađala ovaj nivo obrazovanja.

Ja nikako ne bih željela da omalovažim bilo kakvu tendenciju da se djeca prije ulaska u osnovnu školu na bilo kakav način osposobljavaju i da se radi podsticajno na njihovom razvoju, ali bih više apelovala na sistem da osmislimo načine kako bismo mogli da imamo što je moguće veći obuhvat djece na ovom nivou obrazovanja.

Postoji dosta roditelja koji imaju mogućnost da djecu pošalju u vrtić, a ipak se ne odlučuju za to i radije biraju tete čuvalice, baka / nana servis i neku kućnu varijantu. Šta biste im poručili, da li bi i zašto trebali još jednom razmisliti i dati šansu vrtićima?

Jako je teško generalizovati i reći ‘ne valja teta čuvalica’. Naravno da valjaju i one imaju svoju funkciju. Teta koja čuva djecu može da bude vrlo kreativna i da djetetu nudi dosta. Može da bude iz oblasti psihologije i pedagogije, može da bude završena vaspitačica koja nema posao i da tačno zna šta je djetetu neophodno i na koji način i u kojem razvojnom periodu ona treba da djeluje. Ja nikako ne bih voljela da mi omalovažimo njihovu ulogu, posebno u sistemu koji ne nudi obuhvat sve djece u BiH. Isto tako, hajde da priznamo, imamo vrtiće sa različitim kapacitetima i imamo u vrtićima zaposlene vaspitače s različitim kapacitetima.

Ne bih voljela da se bilo šta generalizuje, ali prosto u svakom žitu ima kukolja. Nemojmo idealizovati vrtić kao instituciju. Možemo samo da pričamo koliko je jedan zdrav i adekvatan sistem predškolskog vaspitanja i obrazovanja važan za dijete.

Vi možete da imate savršen kurikulum za predškolsko obrazovanje sastavljen od strane stručnjaka iz te oblasti, ali ako imamo ljude koji ne znaju kako da ga primjenjuju, ako imamo ljude koji nisu dovoljno obrazovani ili nisu zainteresovani da obavljaju taj posao i obavljaju ga samo zato što im je u pitanju egzistencija, mi onda imamo neadekvatnu primjenu nečega veoma kvalitetnog. Imamo dragulj, ali ga ne koristimo na adekvatan način. Isto tako, kurikulum i ne mora da bude kvalitetan, ali da kreativni vaspitači sa njim rade vrhunske stvari u svojim vrtićima.

Ono što bih ja voljela da istaknem jeste šta je ono što je roditelju bitno. Vrtić nudi i nešto što teta ili baka koje čuvaju dijete ne nudi, a to je ta socijalizacija u vršnjačkoj grupi. Ali pazite, moramo biti jako oprezni kad govorimo o tome da ne generalizujemo i da ne odemo u onu pozitivnu generalizaciju. Ta socijalizacija je jako važna. Teta koja čuva naše dijete može svakodnevno da boravi napolju, na nekom igralištu na kojem će se dijete susretati s istim vršnjacima i družiti, znači socijalizovati se.

Socijalizacija nije proces koji se provodi isključivo u vrtiću. Faktori socijalizacije su i porodica i neka druga vršnjačka skupina u kojoj dijete boravi. Roditelji mogu djetetu da priušte razne hobije ili škole sporta u kojima dijete takođe može da se socijalizuje. Zato nikako ne bih omalovažila ili negirala djelovanje kvalitetne osobe i pojedinca koje se brine o nekom djetetu i njegovom razvoju, a ne samo da ga čuva. Jer to je bitno, tete mogu ne samo da čuvaju dijete, nego da jako dobro i lijepo brinu o njemu, kao i bake i dede koji takođe mogu jako lijepo da brinu o djetetu i da se dijete osposobi i da spremno uđe u školu.

Dalje, moramo imati na umu djecu koja su zbog specifične strukture ličnosti povučenija, anksioznija, ne vole da borave u grupi, vole više individualni pristup i ne osjećaju se prijatno u toj vršnjačkoj skupini i na koje ta vršnjačka skupina može da ima više negativnog uticaja nego pozitivnog.

Naravno da postoji vjerovatnoća da kad dijete dođe iz sigurne sredine, od super bake ili tete u školu, i prvi put se susretne s vršnjačkom grupom i prvi put se sretne sa situacijama da mora za sebe da se izbori i da mora da se zna postaviti itd. U tim počecima, u tih nekih prvih 2-3 razreda zaista znaju da izdominiraju djeca koja su prošla kroz vrtić i koja su već stekla određene strategije kako izboriti poziciju u grupi, za razliku od pojedinaca koji su bili uljuljkani u sigurnom kućnom okruženju.

Ali o djetetu i njegovom razvoju moramo razmišljati mnogo duže i pored kratkoročnih ciljeva moramo imati i dugoročne. Teta može vrlo adekvatno pripremiti dijete i pomoći mu u uspostavljanja samopouzdanja što će mu omogućiti da se pri susretu s vršnjacima vrlo brzo zauzme za sebe. Jednako to može uraditi i teta u vrtiću, odnosno u vrtićkoj grupi.

Ja bih ovdje voljela da napomenem, s obzirom na to da smo u posljednjih nekoliko dana obasuti informacijama o tome kako su neku vrlo uglednu školu glume prolazili brojni ljudi koje mi gledamo na malim ekranima u raznim serijama i filmovima i u čijoj glumi uživamo. To je bila jedna renomirana škola, a ovo napominjem i zbog toga što imamo renomirane vrtiće.

Vrlo je važno da roditelj ima na umu da nasilje nije tehnika vaspitanja i da ne postoji niti jedan proces vaspitanja kroz koji dijete mora da prođe doživljavajući traumatska iskustva. Voljela bih da roditelji imaju na umu da kada puštaju svoje dijete ili u vrtić ili kada biraju tete koje će ih čuvati u njihovim kućama, da onda itekako budu senzibilni za njihove vaspitne metode. Ni vrtić nije mjesto za koje 100% možemo reći da je lišeno nečijeg nasilnog reagovanja. Ja se iskreno nadam da su to jako mali procenti, da ne kažem promili šanse da se neko ko je teta u vrtiću ponaša nasilno prema djetetu.

Važno je da se podsjetimo da nije samo fizičko nasilje – nasilje. Nasilje nad djecom je i verbalno nasilje, vika, nazivanje pogrdnim imenima, tjeranje u ćošak i nedozvoljavanje da se dijete po nekoliko sati bavi nekom aktivnošću, podsticanje druge djece da se nasilno ponašaju prema određenom djetetu… Sve su to, htjeli mi to priznati ili ne, metode vaspitavanja koje se mogu zateći ponekad i u vaspitno obrazovnim institucijama. Ja sam samo za to da se one prijavljuju i da se na adekvatan način reaguje. Samo je to put do kulture u kojoj ne vrijedi poslovica da je ‘batina iz raja izašla’ i da prosto zaboravimo da je nasilje metoda vaspitavanja i da je čvrsta ruka nešto što nas osokoli i ojača i čini boljima.

Ja sam za to da se šansa vrtićima da, ali nisam za to da se vrtići glorifikuju.

Zanima me značaj predškolskog obrazovanja za ranjive kategorije – djecu s poteškoćama u razvoju, djecu iz ruralnih područja i npr. iz romskih porodica. Znam da je po statistikama njih najmanje u vrtićima, a čini mi se da bi baš njima najviše trebalo zbog dostizanja nivoa ostale djece. Koliko sam u pravu i kako to mijenjati?

Naravno da djeca koja imaju bilo kakve teškoće ne bi trebala da budu isključena ili da im se ne dozvoljava da borave u predškolskim institucijama. Ali ja nisam pobornik apsolutnog uključivanja bez prethodne opservacije i mišljenja stručnjaka iz različitih oblasti.

Roditelji trebaju da budu svjesni da postoje djeca sa određenim teškoćama koja doživljavaju zlostavljanje – ne od strane niti svojih vršnjaka niti teta u tim vrtićima, nego zbog toga što njima boravak u grupi nije odgovarajući i ne predstavlja sigurnu sredinu. Ja sad ovdje neću govoriti niti o jednoj kategoriji djece s teškoćama u razvoju, ali svako ono dijete koje preplače boravak u vrtiću, čak i kad se teta trudi, svako ono dijete koje boravak u vrtiću samo proboravi usamljeno i bez aktivnosti, a pri tome se s tim djetetom ne rade nikakve aktivnosti, ne podstiče njegov razvoj. Za ovo dijete možemo da kažemo da je dijete koje se zanemaruje. A zanemarivanje je oblik nasilja.

Dakle, ukoliko dijete od boravka u vrtiću, odnosno u predškolskoj ustanovi, nema koristi po svoj razvoj, moramo da se zapitamo da li se s tim djetetom adekvatno radi, da li su profesionalci dovoljno sposobni da rade s njim. Ako nisu, onda je boravak tog djeteta u vrtiću jako problematičan isključivo iz pozicije tog djeteta, jer ona su nam najbitnija. Nad tim djetetom se u ovom slučaju vrši institucionalno zanemarivanje, a moramo se onda zapitati ako roditelji insistiraju na tome da dijete ipak boravi u vrtiću, da li i ti roditelji vrše obrazovno zanemarivanje svog djeteta, odnosno da li zanemaruju činjenicu da razvoj djeteta ne ide u kapacitetima u kojima bi mogao da ide.

Naravno da vrtić za djecu koja imaju poteškoće u razvoju itekako može da bude podsticajan. Oni npr. mogu brže da usvajaju govor, kroz igru sa svojim vršnjacima da usvajaju određena znanja i vještine lakše, nego u individualnom tretmanu, i slično. I ne samo za djecu s poteškoćama u razvoju, nego i za djecu koja nemaju teškoće, jer u stvari shvate da je svijet pun različitih ljudi i da se sa svima može naći u nekim segmentima zajednički jezik.

Znači ono što je važno kad su djeca s teškoćama u razvoju u pitanju jeste kolika je dobrobit za njih prvenstveno. Jer često zaboravimo onu klauzulu u konvenciji o pravima djeteta koja se odnosi na obrazovanje i koja kaže „Dijete zaslužuje adekvatno obrazovanje“.

Moramo postaviti pitanje da li je boravak djeteta u vrtiću koje pati, s kojim se ne radi, koje se zanemaruje – da li je to adekvatno obrazovanje ili se nešto drugo postiže? Ili se zadovoljava neko drugi, a ne to dijete. Dakle tu moramo biti pažljivi, a da ne govorim o tome da moramo imati opremljene vrtiće i sa psiholozima i sa defektolozima i sa socijalnim pedagozima, da se da podrška tim vaspitačima.

Dalje, djeca iz ruralnih područja i romska djeca – što je sredina u kojoj dijete odrasta manje razvijena, to je djetetov razvoj manje podsticajan. Sve razvojne teorije govore o tome koliko dijete mora da bude aktivno u svom razvoju, ali jednako tako podsticano od strane odraslih i spoljašnje sredine u smislu da mu se svako malo zadaju zadaci u kojima ono mora da izvrši određeni napor da stekne određeno znanje ili vještinu da bi riješilo taj zadatak. Tek su takvi zadaci podsticajni za razvoj djeteta.

Kada dijete odrasta u nepodsticajnoj sredini, siromašnoj sredini koja njemu ne nudi dovoljno alata da bi se razvijalo na adekvatan način, ta djeca su naravno ugrožena. I opet pominjem, pored TIMSS međunarodnog istaživanja, BiH je učestvovala i u PISA istraživanju kada su petnaestogodišnjaci ispitivani… i TIMSS i PISA su pokazali veliku razliku između djece i uspjeha djece u ruralnim sredinama i urbanim sredinama, jer se jasno pokazalo koliko su naši obrazovni sistemi u jednom segmentu diskriminišući. Možda će čitaocima grubo da zvuči ovaj izraz da se neko diskriminiše, ali ako su djeca iz ruralnih područja manje uspješna u rješavanju zadataka od djece iz urbanih područja, onda negdje griješimo kada je obrazovanje u pitanju. Da li je riječ o tome da se više ulaže u urbane sredine od ruralnih, ja zaista nemam odgovor, ali negdje problem postoji. Svako dijete ima pravo na obrazovanje koje na adekvatan način podstiče njegov razvoj.

Kako mijenjati sve to?

Šta da vam kažem? Ovo je vrlo kompleksno pitanje, jer je problem kompleksan, ali ono što nekako možemo da pokušamo jeste da osmišljavamo strategije na lokalnom nivou i podstičemo ljude da otvaraju vrtiće, ali jednako tako mijenjamo i uslove rada u vrtićima. Ja znam da je meni sad lako reći da treba smanjivati broj djece u grupama, a nemamo dovoljno prostora ni ovako, jer su grupe ispunjene djecom do maksimuma upravo zato što je recimo država svjesna važnosti predškolskog obrazovanja i radi se na tome da se obuhvat djece poveća.

Ovo je vrlo kompleksan problem i nema jedinstveng ni lakog rješenja, osim da budemo strpljivi, da se prave strategije, četvorogodišnje, petogodišnje, da se prati da li se povećava obuhvat djece, ali da se pri tome radi i na kvalitetu. Nije stvar samo obuhvata, stvar je i kvaliteta i ponude.

Maja Karač, pedijatrica

Maju sam pitala koliko je opravdan strah roditelja od polaska djeteta u vrtić zbog bolesti koje se vrtićkoj djeci češće dešavaju. Evo šta ona kaže na ovu temu:

U biti je jako malo stanja koja bi opravdala svjesno izuzeće iz predškolske ustanove, kao i kod vakcina. Zdravlje je osim fizičkog i duhovno socijalna komponenta i povremene infekcije koje dijete ima nisu opravdan razlog za isključivanje iz vrtića. Samo teška stanja imuniteta u kojima infekcije mogu ugroziti život djeteta mogu biti razlog za trajno isključivanje.

Imunitet je dijelom stvar naslijeđa, a dijelom se formira ovisno o agensima sa kojima dolazimo u kontakt. U ranom djetinjstvu su stoga razbolijevanja češća jer je puno više nepoznatih mikroorganizama i antigena sa kojima se imuni sistem djeteta razbolijeva. Neka djeca teže prođu kroz proces bolesti i ozdravljenja, neka lakše. Vrtićka djeca, istina, češće su podložni zbog kolektivnog boravka, ali najčešće, djeca urođeno normalnih imuniteta prođu bez većih problema kroz taj period života.

Generalno, odluku o potpunom isključenju iz predškolske obrazovne ustanove roditelj ne bi trebao donijeti sam – ako je u pitanju zdravstveni razlog – no kod nas nije zakonom obavezno predškolsko obrazovanje, osim 3 mjeseca prije prvog razreda osnovne škole.

Da li dijete može ojačati imunitet boravkom u vrtiću, vremenom? I kako što lakše prebroditi taj period u kojem je pojačano razbolijevanje?

Postoje bolesti za koje kod nas u FBiH nema vakcine, kao u drugim zemljama, koje mogu ostaviti trajni imunitet kao što su varicelle, a od kojih češće boluju vrtićka djeca. Nažalost, za imunitet se ne može reći da ‘jača’ ili ‘slabi’ kao, recimo, mišićni sistem kad se više ili manje upotrebljava. No neki mehanizmi u imunom odgovoru se, takoreći povećavaju, kao na primjer – povećava se broj ćelija koje pamte susret sa nekim mikroorganizmom, te lakše u svakom ponovnom susretu prođu kroz bolest ili ne obole.

Na kraju šta reći osim – ako imate priliku i mogućnost – svakako pošaljite dijete u vrtić. Koristiće mu i pomoći da na vrijeme stekne vještine za cijeli život. Nažalost, drugi i veći dio problema je to što vrtića nema dovoljno i što mnogi roditelji u Bosni i Hercegovini nemaju mogućnost da djecu pošalju u ovakve ustanove – zbog novca ili zbog nepostojanja vrtića. To je tema kojom moramo da se bavimo, odnosno koja bi morala biti na listi prioriteta gradskih i opštinskih vijeća. Nadam se da će svaka lokalna zajednica uraditi što više po tom pitanju, jer – djeca imaju pravo na adekvatno obrazovanje.