Azra Baščelija: “Predškolsko obrazovanje bi za svu djecu trebalo biti jednako priuštivo”

Autorica: Hana Kazazović

Nakon pisanja teksta o predškolskom obrazovanju, javila mi se u komentarima Azra Baščelija, osnivačica PU “Bonum”. Ona mi je poslala i Analizu stanja u predškolskom obrazovanju Kantona Sarajevo koja je i bila povod da sa njom malo više porazgovaram o ovoj oblasti.

Možete li mi se ukratko predstaviti i reći nešto o sebi i o onom što radite – i kao osnivačica PU “Bonum”, ali i neko ko dugo radi u obrazovanju i bavi se unapređenjem predškolskog obrazovanja?

Ja sam Azra Baščelija, po zanimanju profesorica pedagogije i psihologije i najveći dio svog profesionalnog vijeka sam provela u obrazovanju. 2014. godine sam osnovala obrazovnu (predškolsku) ustanovu koju sam nazvala “Bonum” (lat.- dobro) jer je Dobro utkano u sve prave životne vrijednosti.

Prvo “dobro” koje nas dočeka dolaskom na svijet su majka, otac, porodica, djetinjstvo, znanje (obrazovanje) i nastavljamo živjeti i tražiti “dobro” cijelog života. Ako ga pronađemo u sebi samima, tada će nam se stalno otvarati vrata iza kojih nas čeka neko novo dobro – sreća, uspjeh, prijateljstvo, ljubav prema radu, čovjeku, životu…

Vizija naše ustanove je: „Svako dijete ima potencijale za rast, razvoj i učenje . U dobrom okruženju, uz brižan i stručan odgoj i obrazovanje, djeca radosno i otvorenog uma kreću u život.“

Zašto se bavim predškolskim odgojem i obrazovanjem?

– Zato što je evidentno da smo se našli u nekom novom, bipolarnom sistemu vrijednosti – s jedne strane “plišanom” (prema M. Novković) i prezaštićenom za određenu djecu i s druge strane dehumaniziranom, diskriminirajućem za drugu određenu djecu. To se sve dešava pred našim očima, ali ih držimo zatvorenim pred novim sistemom vrijednosti koji namećemo djeci.

Prvoj grupi smo stvorili svijet elitizma, zabave, ispunjavanja želja, virtuelnog i materijalnog blagostanja, dok druge zanemarujemo, diskriminiramo, svrstavamo u neke neprirodne socijalne kategorije.

A zar ne bismo trebali imati isti stav i zaštititi svako dijete?

Književnica i pedagog Milica Novković kaže: “Društvo djeluje kao sekundarna porodica čiji su modeli usvojeni u primarnoj porodici”. A to se sve dešava u predškolskom periodu, kada se postavljaju temelji ličnosti.

Zbog toga nam predškolski odgoj i obrazovanje trebaju biti od najveće važnosti. Nažalost, nije tako.

Prema podacima iz Analize predškolske djelatnosti za period do 2021. godine, samo 14% djece uzrasta od 1 do 6 godina pohađa predškolske ustanove, a u tome su vrlo mali procenti djece nezaposlenih roditelja. Možete li mi reći nešto o ovim podacima, šta je to što je možda najviše za brigu?

Nažalost, zvanične podatke na nivou države BiH ne možemo imati zbog nepostojanja jedinstvene baze podataka i državnog ministarstva za obrazovanje, ali prema podacima iz situacione analize koju je objavio UNICEF u martu 2020. godine, obuhvat djece predškolskim obrazovanjem u BiH je oko 25%. Međutim, smatram da taj procenat vještački povećava broj djece koja pri osnovnim školama pohađaju besplatne obavezne programe pred polazak u školu, iako njihov boravak traje svega 150-180 sati što je nekih 2 mjeseca koje dijete provede u cjelovitom razvojnom, desetosatnom programu u predškolskoj ustanovi.

Bez obzira na to, još uvijek veoma mali broj djece u dobi od 1 godine do 6 godina života pohađa predškolske ustanove, ispod 20% u Kantonu Sarajevo. Ovdje govorimo samo o djeci koja pohađaju zvanične predškolske ustanove koje su upisane u registar predškolskih ustanova pri Ministarstvu za obrazovanje u KS. Znamo da značajan broj djece u dobi od 1-6 godina pohađa neke druge, vaninstitucionalne vrtiće, ali o tome nema zvaničnih podataka niti postoji način da se dođe do tih podataka.

Ono što posebno zabrinjava je činjenica da roditelji ne znaju ili ne pridaju važnost kakvim sadržajima su izložena djeca, da li su to kvalitetni odgojno-obrazovni programi, zasnovani na naučnim osnovama Predškolske pedagogije i Razvojne psihologije, da li su verifikovani, da li ih sprovode stručna lica.

Koliko cijene vrtića utiču na diskriminaciju djece odmah na početku života? U analizi ste se takođe bavili tim.

S obzirom na to da je predškolski odgoj i obrazovanje djelatnost od posebnog društvenog značaja, trebalo bi da je ili besplatno za svu djecu ili jednako priuštivo. U praksi nije tako. Za većinu siromašnih porodica cijene vrtića su visoke i to treba vezati za radni status roditelja, pretežno majki koje su najčešće nezaposlene, tako da ova djeca u većini, sve do polaska u školu, ostaju u porodičnom ambijentu.

Ako analiziramo socijalnu strukturu djece koja pohađaju predškolske ustanove, lako je uočiti da od ukupnog broja djece koja pohađaju vrtiće, samo 2% su djeca nezaposlenih roditelja i drugih socijalno ugroženih porodica. Nažalost, u BiH siromašnih i nezaposlenih roditelja je puno više nego bogatih i zaposlenih roditelja.

Dalje, od ukupnog broja djece koja žive u ruralnim sredinama, samo 1 – 2 % djece pohađa predškolske ustanove (u većini tih mjesta nema nikako vrtića); nije poznat podatak koliko djece pripadnika etničkih manjina (romska djeca) pohađa predškolske ustanove jer ne postoji zvanična statistika o njima. Takvi podaci se u zvaničnim statističkim izvještajima navode zbirno kao „djeca u nepovoljnim prilikama“.

Dakle, pored diskriminacije uzrokovane općim siromaštvom, djeca do šest godina starosti diskriminirana su i u odnosu na mjesto stanovanja (grad – prigradsko naselje – selo), zdravstveni status (npr. djeca s poteškoćama u razvoju), porodični status (djeca koja žive u jednoroditeljskim porodicama), radni status roditelja , pripadnost određenim etničkim grupama itd.

Veliki problem predstavlja i Uredba o subvencioniranju troškova boravka djece u predškolskim ustanovama koje implementiraju općinske službe za socijalnu zaštitu, prema kojoj radno sposobni nezaposleni roditelji ne mogu ostvariti pravo na subvenciju vrtića uz obrazloženje donosioca odluka “jer su kod kuće i mogu čuvati svoju djecu”– ovo je ujedno i najveći apsurd i najsramotniji podzakonski akt koji se tiče djece!

Nažalost, očekivani rezultat nakon ovakvog ranog odgoja i obrazovanja je nastavak transgeneracijskog siromaštva i trend loše obrazovanih i nekompetentnih ljudi.

U analizi ste pisali o paradoxima predškolskog obrazovanja koji se upravo bave subvencijama za plaćanje vrtića i nastavljaju se na prethodno pitanje, pa bih voljela da nešto kažete o njima?

Već sam kazala da je naš predškolski sistem u najvećoj mjeri prilagođen zaposlenim roditeljima. Ako za analizu sistema predškolskog odgoja i obrazovanja u KS uzmemo samo dva parametra, socijalni i ekonomski, susrešćemo se sa nekim paradoksima sistema:

PARADOX 1 – Bogati ili zaposleni roditelji će nejvjerovatnije upisati djecu u predškolsku ustanovu, a to znači potrošit će više novca za obrazovanje svoje djece od siromašnih ili nezaposlenih roditelja. Na taj način produbljuje se jaz između socijalnih kategorija društva.

PARADOX 2 – S obzirom na to da cca 90 % djece zaposlenih roditelja pohađa predškolsku ustanovu, država će trošiti više novca za subvencioniranje troškova boravka djece zaposlenih i bogatih roditelja u državnim vrtićima, nego na djecu siromašnih roditelja.

PARADOX 3 – Prema Uredbi o subvencioniranju troškova boravka djece u predškolskim ustanovama, nijedna od tri najugroženije kategorije se ne spominje, te djeca nezaposlenih (radno sposobnih) roditelja, pripadnici etničkih manjina i djeca iz ruralnih sredina nemaju jednake mogućnosti pristupa vrtiću kao djeca zaposlenih roditelja

Mene je jako iznenadio podatak o velikom broju vansistemskih vrtića, pa bih voljela da pojasnite o čemu se tu radi – šta sve spada u vansistemske vrtiće i zbog čega su oni problematični – sa aspekta djece prije svega?

U Kantonu Sarajevo djeluje veliki broj nekih novih pravnih subjekata koje u nedostatku pravog termina nazivam “vansistemski” vrtići kojih je već na stotine na području Kantona. Problem je u tome što Prosvjetna inspekcija nema nadležnost nad njihovim radom, te je u posljednjih godinu dana njihov broj naglo porastao, uključujući i rad na crno. Radi se o hiperprodukciji Kreativnih centara, Udruženja, Dnevnih centara, “Vrtića d.o.o” i sl. koji obavljaju djelatnost predškolskog odgoja i obrazovanja, iako nisu registrovani za obavljanje ove djelatnosti pod šifrom 85.10 prema državnoj klasifikaciji djelatnosti.

Šta je ono što najviše koči uređivanje ove oblasti? Vi ste u analizi nabrojali konkretne mjere / intervencije koje bi se trebale poduzeti da se stanje popravi. Da li ste ih slali nadležnim ustanovama / ministarstvima? Da li je neko odgovorio ili ste imali neke sastanke?

Prije svega djeci treba pravedan i pravičan sistem predškolskog obrazovanja po principu jednakih mogućnosti pristupa, pod jednakim uslovima za svako dijete rane i predškolske dobi. Jednake mogućnosti znače dostupnost i priuštivost usluga iz oblasti predškolskog odgoja i obrazovanja svakom djetetu.

Tvrdim da u praksi to nije tako.

Potrebno je uraditi analizu i evidenciju socijalne strukture korisnika usluga predškolskog obrazovanja (roditelja) u skladu sa mjesečnim prihodima po članu domaćinstva tzv. prihodovni ili imovinski cenzus. Na osnovu imovinskog cenzusa po članu domaćinstva, Vlada Kantona bi trebala definirati mjesečni iznos sufinansiranja po djetetu iz budžeta Kantona i Općina prebivališta djece.

U praksi se ne primjenjuje diferencirana stopa subvencioniranja, odnosno, participacije troškova usluga boravka djece u vrtićima. U praksi imamo situaciju istovjetne cijene na mjesečnom nivou za svu djecu u iznosu od 160 KM, odnosno 120 KM (poludnevni boravak), bez obzira da li su oba roditelja zaposlena ili samo jedan, ili su nezaposleni (radno sposobni).

Pored diferencirane stope subvencioniranja / participacije, predložila sam da se u budžetu Kantona Sarajevo osiguraju sredstva za nultu stopu sufinansiranja redovnih 10-satnih programa za svu djecu predškolskog uzrasta sa poteškoćama u razvoju i djecu koja pohađaju Obavezni program pripreme za polazak u školu, čime bi bio zadovoljen princip pravednosti.

I na kraju, stvoriti pravedne temelje za predškolsko obrazovanje, uključiti putem javno-privatnog partnerstva privatne predškoslke ustanove u sistem obrazovanja, jer država i državne ustanove ne mogu same riješiti problem nedovoljnih smještajnih kapaciteta.

Osim privremene mjere smještaja djece sa liste čekanja u privatne predškolske ustanove, niti jedna od predloženih mjera nije razmatrana od strane obrazovnih vlasti. Osim širenja kapaciteta javnih vrtića, mislim da ne postoji interesovanje da se bilo šta promijeni u dogledno vrijeme, nažalost.

Koliko djeca ispaštaju zbog neuređenosti predškolskog obrazovanja i šta bi bilo neophodno napraviti da se situacija popravi što prije?

Potrebna je dobra volja donosioca odluka da se hitno poduzmu koraci za realizaciju prethodne četiri mjere/intervencije. Time bi predškolsko obrazovanje doživjelo dugo očekivanu integralnu reformu, kojom bi se unaprijedio kompletan sistem i doprinijelo „ozdravljenju“ društva.

Tvrdim da bi se prvi pozitivni efekti mogli vidjeti za vrlo kratko vrijeme – broj djece u vrtićima bi se udvostručio. Suvišno je reći da smo zbog loših praksi proteklih decenija nanijeli veliku štetu brojnim generacijama, ali i društvu u cjelini.

I na kraju, želim istaći na osnovu primjera i praksi iz svijeta da privatni sektor predstavlja ogroman potencijal za unapređivanje sistema obrazovanja. Smatram da je uključivanje privatnog sektora neophodno za podizanje kvaliteta života i na našim prostorima.

Uvođenjem konkurencije i slobodnog tržišta došlo bi do poboljšanja kvaliteta kako državnih, tako i privatnih obrazovnih ustanova, desila bi se brža izgradnja obrazovanih kapaciteta, smanjio pritisak na javne finansije i poreske obveznike i mnogi drugi benefiti. Bez javno – privatnog partnerstva nećemo imati kvalitetnu, suštinsku promjenu koja se mora desiti u što kraćem vremenu. Djeca više ne mogu i ne smiju čekati.



By Cyber Bosanka

Savjetnica za online komuniciranje - pomažem da se ispričaju dobre i važne priče.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.