Znala sam da će mi se dopasti ova knjiga kad sam je naručivala. Znala zato što sam pročitala nekoliko priča Refika Hodžića nekad ranije na njegovom blogu. Ali nisam znala da će me ostaviti bez daha i da ću poželjeti da je što prije pročita što više ljudi, zato što mislim da čitanje ove knjige može ljude oplemeniti… ili im bar uljepšati dan.
Knjiga “Polaroid kauboj” je nešto kao skup priča o Refikovom djetinjstvu u Prijedoru. I da, Ferida Duraković je u svojoj recenziji napisala da je njegovo pisanje podsjeća na Ćopićevo. Ima puno istine u tome i kontam da vjerovatno Krajina posebno inspiriše ljude, plus je riznica talenata.
Kako god, Refik je odličan pripovjedač. Sve te crtice iz djetinjstva, uz par onih iz perioda odraslosti, su ispričane tako da imate osjećaj kako ste njihov dio. Dok sam čitala knjigu (a bukvalno sam se jedva odvojila od nje samo da bih ručala) imala sam onaj osjećaj kad je ne želiš ispustiti iz ruku jer uživaš, a istovremeno ti je i žao jer uskoro dolazi kraj.
Ono što mi je prošlo kroz glavu je i to da se “ovako piše ljubav”. Jer knjiga je posvećena Refikovoj majci i cijela je prožeta njom. A pri tom nigdje Refik to ne naglašava, nego je vidite kroz priče i njihove dijaloge. Zato se valjda, čitajući ovu knjigu, i osjećaš ugodno sve dok ti se smjenjuju suze i smijeh i dok na kraju, na zadnjoj stranici ne isplačeš sve ono suza što ti se nakupilo ko zna od kada. A nakon toga se osjećaš lijepo i rasterećeno.
Pročitajte “Polarodi kauboj”. Voljećete ovu knjigu, znam. Jedna je od onih za zauvijek i za vraćanje kad poželiš toplinu i bijeg u neko ljepše mjesto. Ne znam koliko je ima po knjižarama, ali izdavač je “Nomad”, pa je najjednostavnije da se javite njima na kupiknjigu@nomad.ba – ja sam tako i stigla mi je za 2 dana.
