Na jednoj stvari sam posebno zahvalna mojim roditeljima – na tome što su me vaspitali ili naučili da su mi svi ljudi isti, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože, pol, seksualno opredjeljenje, način života… Nisu me u stvari učili, jer djeca uče gledanjem, nego sam to vidjela od njih i tako naučila.
Jer, ja sam stvarno potpuno slijepa za sve odrednice i samo mi je kod čovjeka bitno da poštuje druge ljude isto – bez rezerve. Da ne misli da ima mrvu veća prava samo zato što je rođen negdje ili zato što je bijel ili zato što mu je tata nešto ili zato što mu je dedo bio neko ili zato što je određene nacije ili zato što se Bogu moli na određen način.
Takve osobe su mi daleke, makar da smo krvno vezani. A sebi bliskim osjetim sve one koji misle kao i ja i koje jednako boli patnja bilo kojeg čovjeka – bez obzira na to gdje je i ko je i koliko ga uopšte zna.
Zadnjih mjeseci sam previše puta plakala zbog ljudi koje u životu vidjela nisam, ali me boli njihova patnja. I isto tako se u mnoge razočarala jer sam skontala da su im neki drugi više bitni, samo zato što su bijeli ili što su im slični. Zbog običaja ili načina oblačenja, na primjer.
Svijet u kojem živimo je jedna velika šarena laža. U stvari ne svijet u kojem živimo, nego svijet kakav su nam predstavljali i vodeći “mislioci” i vođe željeli da vjerujemo u njega takvog.
Meni nikad više ništa neće biti isto. Ni svjetske institucije, ni bilo kakva takmičenja (da, Eurosong, u tebe gledam), niti bilo šta što predstavlja neke “zapadne vrijednosti”. Ni mnogi glumci i glumice, javne ličnosti čija tišina odzvanja ili koji su progovorili i otkrili ko su i šta su i šta im je bitno i kako gledaju na ljude.
Ali ima ovo sve i dobrih strana, za mene lično. Prepoznala sam neke ljude i postali su mi bliski, dragi, a da nikad ne bih drugačije znala za njih. S nekima sam se zbližila zbog istih uvjerenja. Jer ovo što se dešava sa Palestinom mi je kao sito koje je prosijalo ono što valja i što ne valja i što želim zadržati u životu, a što ne.
