Glupo ili ne ali osjećam potrebu da u vidu posta sumiram “slučaj” koji je od juče okupirao društvene mreže koje koristim.

Konkretno, radi se o djevojci koja je napisala nekoliko cvrkuta na twitteru koji su zabrinuli tviteraše. Pisalo je nešto u stilu “sutra je moj kraj” i jedno “zbogom”. Zubarica me jutros pitala znam li nekoga iz Tuzle jer je djevojka odatle pa sam se i ja zainteresovala i pročitala njene tvitove. Crne misli, naravno. Nakon toga odem na Facebook i otkrijem da sam prijatelj sa tom djevojkom i da je i na Facebooku napisala zadnje “Ugašen profil”.

Šta biste vi pomislili?

U nekoliko kontakata smo razmijenili podatke i činjenice o njoj, onoliko koliko je ko znao. Živi ovdje, živi ondje, u problemima zbog ovog, onog. Manje više ništa mnogo i konkretno. Ali kako reče Skljuc bolje da napravimo lažnu uzbunu nego da ne reagujemo pa se desi belaj. Ja samo joj poslala poruku na Facebook da mi se javi ali nije odgovarala.

Kao najpoznatija tviterašica iz BiH (nije samoprozvana titula nego me vrlo često tako doživljavaju ljudi iz regije) često se osjećam obaveznom da se “petljam” u sve stvari vezane za internet zajednicu i BiH. Dođem ko neki internet ambasador, nekrunisani i samim tim neplaćeni al’ nema veze. Zato sam i nazvala policiju u Tuzli.

U PU Tuzla mi se javila najljubazbnija teta kojoj nažalost ne znam ime da je javno pohvalim. Ona je moju prijavu shvatila vrlo ozbiljno, saslušala me i još zamolila da nazovem i Operativni centar MUP-a Tuzlanskog kantona pa i njima isto prenesem. Uradila sam i to. Sreća pa njihovi policajci nisu u štrajku kao ovi moji u Zenici.

Nakon nekog vremena mi se javlja djevojka na Facebook jer je vidjela potragu po mrežama. Kaže da je sve ok, da je u redu, da joj samo zbog nekih privatnih problema treba odmor i da se iz tog razloga sklanja sa interneta. Između ostalog ide i na duži put. Sad smo i u kontaktu telefonom tako da i pored toga što je pobrisala profile znam da je sve ok.

Malo kasnije mi je napisala u poruci ovo:

Baš ste me iznenadili, vidiš nisam nikada razmišljala o tome da se tvitovi mogu čitati na razne načine, možda ljudi koji negativno razmišljaju u smislu pogrešnog čitanja i prezentuju tako. Nisam bila sretna i izgleda da sam to pogrešno pisala odnosno da su ljudi svašta pomislili. Ahahahaha, joj pa ne ubija mi se bgmi, život je tek preda mnom a i još ću tvojih postova nekad u budućnosti da se načitam :D

Zamislila sam se malo, iskreno. Prije svega moram reći da ima ukusa i zna šta valja da čita :D . A drugo, pretpostavljam da nismo često ni svjesni koliko možemo nehotice poslati pogrešnu poruku u javnost. Tužan, neispavan, neraspoložen, pijan(??), šaljiv, ekstra raspoložen…sve su to stanja u kojima čak i kad komuniciramo sa nekim koga jako dobro poznajemo zna doći do nesporazuma. A kad na raspolaganju imamo iskustvo od nekoliko izmijenjenih rečenica i ne znamo dobro osobu čije riječi čitamo velika je vjerovatnoća da nećemo najbolje shvatiti šta je mislila onim što je napisala.

Zato je očito veoma važan dio komunikacije na društvenim mrežama – jasno i precizno definisanje onoga što govorimo. I ukoliko ne želite napraviti nesporazum ili biti pogrešno shvaćeni – 3 puta razmisliti prije nego nešto napišemo.

A sad druga važna stvar – nismo sami. Mnogi će reći da internet djeluje negativno po socijalizaciju i iskreno rečeno ima istine u tome, posebno ako gledamo iz ugla autora teksta Bacaju li vas u depru tvitovi i statusi ‘društveno bogatih’ frendova? . Ima i mnogo drugačijih primjera, svaki tweetup je takav primjer i u suštini kao i sve na svijetu – nema generalnih pravila i zaključaka. Međutim, danas je veliki broj ljudi na Twitteru i Facebooku pokazao da ima osjećaj za drugog i da mu nije svejedno. To su pomalo zaboravljene osobine. Sjetite se koliko je prije ljudi reagovalo a koliko danas kada na primjer neko padne na ulici ili kad nekoga pretuku ili zbodu u tramvaju.

Sve je manje onih koji reaguju i srećom, veliki broj njih je baš tu, na društvenim mrežama. Zato kažem da nismo sami. I koliko god to zvučalo blesavo ili ne znam kako – to je u stvari dobar osjećaj. Znati da će ti neko, ko zna koliko kilometara od tebe – pružiti ruku, osmjeh, lijepu riječ. Da će misliti o tebi ili na tebe. Neskromni će reći da je to ništa ili da je malo, čak i da je u pitanju lažna briga. A ja ću samo pitati – koliko ljudi u vašem stvarnom životu reaguje? Koliko njih samo pita šta vam je? Koliko njih odvoji svojih 15 minuta da vas sasluša čak i ako ne može pomoći? Sretni su oni koji imaju dosta takvih. A još sretniji oni koji ne dođu nikad u situaciju da provjere koliko ih je.

Dobro je imati ljude oko sebe, ali nije loše znati da i oni koje nisi lično upoznao misle na tebe.