Na Etrgovini su moje predavanje zapamtili po krastavcima :) Naime, u predstavljanju BH blogerske scene navela sam kao primjer blog Proizvodnja krastavaca. To je primjer na koji sam naišla slučajno spremajući prezentaciju i spomenula sam ga kao ideju šta se sve može sa blogom napraviti.

A onda sam otišla u Vojvodinu i podsjetila se kako je živjeti tamo. Ja sam, naime, tri godine zaista živjela u toj ravnici i iz prve ruke upoznala kako to sve izgleda. Imala sam priliku provoditi i jutra u njivi, okopavajući kukuruz, berući ga, a nisu me mimoišli ni KRASTAVCI :) Moje dvije tetke i njihove porodice su naučili da rade 365 dana u godini od jutra do mraka.

I prilikom ove posjete sam posmatrala rođake kako ustaju rano, hrane kokoši, svinje, bikove, kako planiraju kada će orati njivu i kada će i šta sijati. Familija u Bačkoj nema problema kao ovi u Banatu. U Banatu je voda u njivama i zbog nje moraju praviti nove planove. Moj rođak, pola godine mlađi od mene radi u firmi u 3 smjene, a kad dođe kući nastavlja raditi u polju, u dvorištu, u bašti. Računar sa internetom mu je u dnevnoj sobi i u razgovoru mi je spomenuo kako prati situaciju sa vodom u ostalim selima putem nekog poljoprivrednog foruma.

Poljoprivrednici zaista koriste internet
Možda na prvi pogled ne biste pomislili tako nešto ali zaista je tako. Drugi rođak takođe radi u firmi u 3 smjene a kod kuće pored svega ostalog hrani piliće. Znate ono, stotinjak komada, 40-ak dana, pa se to zakolje i zamrzne, proda, kako kad. Hranu kupuje u prodavnici i koliko sam uspjela vidjeti i to je čitava nauka. Postoje različiti proizvođači sa razlikama u cijeni, sastavu, a vrlo bitnu ulogu pri odluci od koga da kupuju igra stručnost prodavača. Koliko on zna o hrani koju prodaje, o tome šta sve još treba pilićima pored nje, kako se daje i kada prestaje sa njom i slično. Da ne pričam o kalkulacijama utroška hrane za prasiće, koliko dana puta količina pa se dobije cijena praseta.

Rodica u Bačkoj nabavila plastenik i sprema rasadu za njega. Mislim da će prvo ubaciti famozne krastavce, a nakon toga planira pokušati i sa cvijećem jer je završila hortikulturu. Da nisam kod nje vidjela rasadu kontala bih da se u zemlju zabode košpa od krastavca pa se čeka da on izraste ali eto, ovako skontah da mi je izgleda učiteljica još poklanjala ocjene iz prirode.

Svi oni se snalaze i žive sa ponekim profilom na Facebooku (zbog kontakta sa ostatkom familije) i sa forumima, a od novina redovno kupuju oglasnike. Najveći dio znanja prenose s koljena na koljeno te učeći jedni od drugih. Ubjedljivo najviše vjeruju ličnoj preporuci – ako je poznanik ili prijatelj nešto probao pa se uvjerio da radi veća je šansa da će probati i neko od njih.

Oni su veliko tržište sa kojim se još uvijek ne komunicira onako kako bi se moglo komunicirati. To mi je prošlo kroz glavu kad sam vidjela da tečo pije mlijeko iz šolje sa logom Sano firme. Kada će neko od svih tih proizvođača ponuditi ljudima poput mojih rođaka informacije na način kako njima odgovara. Oni se neće geolocirati (mada bi bilo zanimljivo pratiti koju njivu trenutno rade), ali će tražiti informacije o hrani, sjemenima, prednostima jednih u odnosu na druge i slično.

Ko im pristupi na odgovarajući način imaće veliku konkurentsku prednost. I to se ne odnosi samo na Vojvodinu, ona je ovdje samo primjer koji me inspirisao. Imamo mi i Semberiju i mnoga druga polja širom regiona. Svima bi pomogle razumljive informacije dostupne 24 sata dnevno. Ne treba tu puno pametovati – pogledajte blog Proizvodnja kornišona Ključ je u jednostavnosti i razumljivosti.

A onda možda i ja posadim neku mrkvu na balkonu :)