Da ne bude zabune, ovo je samo trenutno blog koji je prepun nekih ličnih analiza i osjećaja. I ja sam još uvijek ona ista Hana koja zna pohvaliti neke stvari i malo češće iskritikovati sve što joj se ne sviđa. Međutim, pisanje mi je oduvijek bio jedan od ventila za dušu tako da ga često koristim u situacijama u kojim Amerikanci posjećuju psihijatre. Umjesto da ležim na nekom kauču i pričam nekom sve ono što me muči, ja sjedim i kuckam onako kako me misli nose. I tako nerijetko dođem do nekih saznanja koja me tjeraju na daljnja razmišljanja.

Danas sam pisala o knjizi koja me dovela do spoznaje o tome kako je savršenstvo biti nesavršen i kako sam došla do nekih novih zaključaka o sebi. I kako rekoše neki – put nije uopšte lagan ali se mora preći. Ja ga moram preći. Već dugo osjetim da neke stvari ne radim kako valja i da moram nešto naučiti.

Danas mi se desilo da pišem post i da u svemu tome sa mamom počnem razgovor na temu o kojoj pišem. Da bih joj objasnila da nisam ljuta na nju morala sam joj reći zbog čega sam ljuta na sebe. I kako to kod mene obično bude kad razgovaram sa njom, u pola priče o strahovima sa kojima se suočavam pred oči mi iskoči slika koja je na mene djelovala poput udarca u stomak. I moja reakcija nije bila puno blaža, naprotiv. U momentu su mi krenule suze, prvo polako, a onda sam se rasplakala kao malo dijete. Mama se prepala, ali me prvo pustila da iz sebe izbacim sve što se kupilo godinama.

Kad sam došla sebi ispričala sam joj šta je u pitanju.

Mene su u prvih sedam godina života čuvali baka i dido. Tako sam ih zvala iako mi nisu bili ništa u rodu. Svojom pažnjom i ogromnom ljubavlju kojom su me obasipali stvorili su mi pravi mali idealni svijet u kojem sam se osjećala zaštićenom i sigurnom. Imala sam njihovu bezrezervnu ljubav i pažnju. Međutim, tada se desila jedna scena koja mi se urezala u sjećanje mnogo više nego išta drugo. Jedan komšija je napravio dvije fotografije na kojoj sam bila ja sa bakom i mamom. Stvarno je bila preslatka fotografija, i danas mi je jedna od najdražih. I sva ponosna sam jednu od te dvije dala baki i ona je presretna stavila na televizor. Nakon nekoliko dana došla je njena kćerka kojoj se fotografija jako svidjela i odlučila je da je uzme. Kako sam ja reagovala? Kao da mi se srušio čitav svijet, i to ne toliko zbog toga što je ona odlučila da je uzme, nego zbog toga što se baka nije bunila. U mojoj četvorogodišnjoj glavi se pomiješalo mnogo toga, i na sva moja kukanja i plač niko nije reagovao.

A trebali su. 28 godina ja u sebi u stvari nosim tu malu djevojčicu koja je zbog te situacije sa fotografijom stekla utisak da ni u čiju ljubav ne možeš biti siguran, i da čak i kad imaš osjećaj da te neko voli to ne mora biti tako. Uvijek se može pojaviti neka teta Mica koja će biti važnija i čija će riječ biti više cijenjena.

28 godina ja u sebi nosim nesigurnost, a najmanje zadnjih 15 pokušavam doći do odgovora na pitanje – zašto? Ništa mi ne fali, imam sve i bukvalno niti jedan razlog da budem nesigurna. I čitav život pravim greške koje su u stvari vrlo slične. Uporno od svih ljudi oko sebe tražim potvrde i garancije da me neće iznevjeriti. I koliko god da ih dobijem nikad nisam sigurna, ni u šta, ni u kog.

Nakon što sam doživjela to suočavanje sa strahom kojeg nisam bila svjesna pravim analize. Znam, mnogi će reći da možda i nisam normalna i da pretjerujem i još svašta nešto. Ali, kad sam u svjetlu ovog saznanja osmotrila sve što me ikad mučilo u životu, sve odnose sa ljudima, sve prijateljske i ljubavne veze, shvatila sam da uvijek ponavljam isti obrazac. I uvijek griješim, i jasno mi je zašto me te stvari muče. Uvijek sam najduže ostajala sa ljudima kod kojih je mogućnost da me iznevjere na bilo koji način bila najmanja. I kad god bi, u bilo kojem odnosu sa bilo kim, došla do situacije da gubim sigurnost u osjećaje i namjere te osobe, prvo bih pokušala pritiskom okrenuti situaciju „u svoju korist“. A ako ne bih uspjela onda bih se razočarano povlačila, skoro nikad ne priznajući svoju grešku.

Htjela sam „igrati na sigurno“. Htjela sam uvijek biti sigurna, pokušavajući na taj način zatomiti taj svoj strah kojeg nisam bila svjesna. I zbog toga što nije moguće „zakrpiti“ strah i popuniti rupu bez suočavanja sa istim nisam nikad ni došla u situaciju da budem skroz sretna. Nakon nekog vremena bih pored sebe imala osobu koja je bila tu da ispuni tu prazninu, ali se ispostavljalo da to nije dovoljno. I obrazac se ponavljao, sa manjim ili većim razlikama.

Danas ipak mogu reći da sam konačno sretna. I kako god zvučalo moram reći da sam naučila najvažniju stvar o sebi. Danas se nije desilo ništa posebno a ja u sebi osjetim takav mir i snagu i znam da sam u pravu. I da sam konačno došla na kraj svog najvažnijeg puta, puta koji je trajao dugo i bio jako komplikovan i bolan. Sve ono čemu sam težila godinama – da upoznam sebe, da skontam šta mi se to ne sviđa kod sebe, da dohvatim tu istinu za koju sam znala da postoji ali je nisam uspijevala prepoznati – desilo se.

Poput nekog čuda, ali davno je rečeno – poželi nešto, možda se čudo dosađuje. Ja sam toliko željela da nađem svoj „kvar na duši“, znala sam da postoji i da se može popraviti. Toliko sam željela da konačno uradim stvari na pravi način da sam danima kao u bunilu samo razmišljala i ponavljala sebi nekoliko stvari koje su mi pomogle više od ičeg – polako i opusti se. I sad, nakon svega imam puno vjere u sebi.

Znam da sam prekinula obrazac ponašanja koji me mučio u životu. Sad se konačno smijem onoj maloj djevojčici koja nije mogla prepoznati da u tome što majka svojoj kćerci ne odbije fotografiju nema ništa drugo osim najveće stvari na svijetu – ljubavi prema vlastitom djetetu. I da iz toga ne treba izvlačiti nikakve zaključke koji će te ograničavati u životu. Ali, šta je dijete od 4 godine znalo tad?

Ovo dijete od trideset i nešto godina sad zna puno. I to da se na neke stvari ne može uticati, i to da neke stvari ne treba požurivati i forsirati. Sve što treba da se dogodi – dogodiće se. Zna i da se sve dešava sa razlogom, i da taj razlog ne mora uvijek biti uočljiv. Zna da je strpljenje veoma bitno. Zna da vrijedi baš ovakva kakva jeste i da će sa ovim novim stavom o sebi i drugima biti puno draža. Bar za onoliko koliko sad više voli sebe.

I na kraju, možda i najvažnije – zna da je nesigurnost osnova života. I da to uopšte nije strašno.

Eto tako. Nakon ovih samoanalizirajućih postova ja osjećam ogromno rasterećenje. Ako nekom djeluje čudno ovakvo istresanje javnosti moram reći da je ovo meni baš kao neka vrsta samoterapije. A posebno mi je drago kad terapija dođe do kraja i kad ovako radosno mogu objaviti da sam završila.

Za vikend ću vas vrlo vjerovatno pustiti da odmorite od mene. Idem malo u posjetu bratu, da isprobamo život u velikom gradu, ili možda bolje reći – da još jednom testiramo Hanu bez straha. A od ponedjeljka vam obećavam postove koji će biti prepuni dnevno-političkih tema, priča o poskupljenjima i ostalim stvarima koje muče jednu običnu Bosanku.