Autor: Hana Kazazović

Nekad su se mediji finansirali od čitalaca, odnosno gledalaca. To je bilo vrijeme u kojem smo imali samo nekoliko dnevnih novina i magazina, te par televizija. Nešto se ne sjećam štampe iz tog perioda, odnosno ne pamtim reklame u njoj, ali vjerujem da ih nije bilo puno. Jednako tako nije bilo ni mnogo reklamnih blokova na TV-u i nikad se nije dešavalo da zaboravite šta ste gledali dok prođu reklame kao danas.

Moderno vrijeme je uz internet donijelo velike promjene na medijsku scenu i rezultat toga je prije svega ogroman, nesaglediv broj medija koje imamo danas. Ja čak ne znam koliko televizija imam na raspolaganju, a o radio stanicama, štampanim izdanjima i posebno internet portalima da ne govorim. Puno ih je i to ima svoje dobre i loše strane.

Dobra strana je to što imamo veliki izbor i vjerovatno svako od nas može pronaći nešto što će mu se na toj medijskoj sceni svidjeti. Loša strana je to što kvantitet nije pratio i kvalitet. Veliki broj medija je teško finansirati. Dok su medije plaćali gledaoci i čitaoci i sadržaji su pravljeni za njih. Danas se mediji finansiraju zahvaljujući reklamama i to je uticalo i na sadržaje koje oni plasiraju svojim čitaocima.

Zašto kažem da je finansiranje medija reklamama uticalo i na njihov sadržaj?

Počelo je ovako – kompanija odabere nekoliko medija u kojima će se reklamirati. U tim medijima, zahvaljujući toj reklami ta kompanija uglavnom može plasirati sadržaj kakav god hoće, bez obzira da li je interesantan čitaocima ili gledaocima ili ne. Šta god da pošalju kao saopštenje iz svoje firme biće objavljeno kao vijest. Međutim, u medijima koje ta kompanija nije odabrala za reklamu bilo kakva vijest o njoj neće imati prolaz. Jednostavno neće biti objavljena, ma koliko bila zanimljiva ili uopšte korisna za društvo u kojem kompanija djeluje.

Vremenom se došlo do toga da se može kupiti objava prostora na velikom broju medija i u tom prostoru objaviti bilo šta, bez oznake da je to plaćen sadržaj. Ljudima se takav plaćeni sadržaj servira kao vijest iako je često u pitanju klasična reklama. I mene sve to podsjeća na onaj film “Trumanov šou” u kojem je čitav život glavnog glumca emitovan kao šou na TV-u, a pri tome u stvari korišten za reklamiranje raznih proizvoda. Jer, pogledajte oko sebe i probajte da ne vidite reklamu za nešto.

Zašto ovo pišem? Pričah prije par dana sa kolegom koji mi reče da su firme u BiH skoro zaustavile sve društveno odgovorne aktivnosti. Veoma mali broj njih donira bilo šta od svog profita društvu u kojem radi i zarađuje. Sve manji dio profita vraćaju zajednici u kojoj posluju. Od tog razgovora razmišljam zašto je to tako, jer mi je on rekao da nije uzrok manjak profita ili loše stanje na tržištu.

Mislim da bi razlog mogao biti upravo u poremećenom stanju na medijskom tržištu. Firme koje rade na ovim prostorima su prinuđene da prave izbor. Mogu pored svog osnovnog posla raditi veoma dobre stvari – donirati sredstva za pomoć bolnicama, bibliotekama, školama, raznim udruženjma, ljudima koji žive na prostorima na kojim i one posluju. O tome mogu staviti vijest na svoje kanale za komuniciranje sa javnosti – svoju web stranicu i društvene mreže, te poslati neko obavještenje medijima ili ih pozvati da isprate akciju. Problem sa prvim načinom je što će prilog o tome napraviti samo oni mediji u kojima se ta kompanija reklamira(la), ako im ostane prostora ili vremena.

Druga varijanta im je da objavu o toj svojoj aktivnosti medijima plate jer će je na taj način i mediji sigurno objaviti.

Plaćanjem objave o bilo kojoj društveno korisnoj akciji se gubi smisao te akcije. To onda prestaje biti društveno koristan čin i postaje reklama. Svaka kompanija će, ako će već plaćati objavu u medijima onda radije platiti za objavu klasične reklame nego neke vijesti.

Jer, ako se plati objava o društveno odgovornoj aktivnosti to onda postaje samohvala, a to niko ne voli.

I tako razmišljajući dođoh i do razloga smanjenja ovih aktivnosti na našim prostorima. Mediji su primorali kompanije da prave takve izbore i da takve aktivnosti smanje. Jer, ako niko ne zna za to što one urade onda to i nema mnogo efekta.

Da, znam, reći ćete da ima za one koji dobiju konkretnu pomoć i to jeste tako. Ali takve aktivnosti u biznisu sa razlogom nose naziv “društveno odgovorno poslovanje”. Društvo bi trebalo da ima koristi od njih i da zna za njih. Ako ne zna onda ljudi u kompanijama koji to rade teško mogu svojim šefovima ili dioničarima opravdati te akcije.

Srećom ima i onih kompanija koje su u svoj način poslovanja ugradile to da budu dio zajednice u kojoj rade i da stalno pomažu tu zajednicu. Jedna od takvih je i Coca Cola. Moram priznati da nisam imala pojma o svemu što rade dok nisam postala dio akcije Coca Cola Bloggers Adria i dok nisam počela pažljivo pratiti njihove aktivnosti. Pored svega onog što rade na svjetskom nivou, akcije za zaštitu okoliša ili za podršku zapošljavanju žena (o čemu sam već pisala u tekstu Kako da se borimo protiv predrasuda o ženama?) i na lokalnom nivou su stalno prisutni i pomažu. Pomagali su odmah kad su se desile poplave volontirajući i šaljući šlepere vode onima kojima je bilo najpotrebnije. Međutim, dok su mnogima poplave izlapile iz glave njima nisu, pa su i prije par dana donirali dodatnih milion dolara za pomoć ugroženim područjima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. O tome u medijima niste mogli vidjeti puno toga, valjda to nije bila dovoljno viralna vijest.

Srećom pa to koliko će medijima biti interesantne ovakve aktivnosti nije svim kompanijama presudno u odluci hoće li ih raditi ili ne. Mi kao društvo teško možemo ići naprijed bez podrške velikih. Oni uvijek mogu ta sredstva usmjeriti na neke druge stvari i klasičnu reklamu i činjenica je da mnogi to i rade. Upravo zbog toga kompanije koje imaju osjećaj za društvo u kojem rade i koje dio svog profita vrate na bilo koji način tom društvu zaslužuju da im bar damo do znanja da vidimo te njihove aktivnosti.

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitatina Coca Cola Bloggers Network Adria