Ajnštajn – njegov život i univerzum – Walter Isaacson: Šta sam naučila od Ajnštajna, a šta nam je zajedničko?

Autor: Hana Kazazović

Neću vam prepričavati biografiju Alberta Ajnštajna koju sam pročitala prije par dana, jer uglavnom osnovne stvari o njegovom životu možete i sami izguglati ako vas zanimaju. Umjesto toga napisaću vam šta je ono što sam ja naučila iz ove knjige. A pored toga sam izdvojila i par detalja u kojima sam prepoznala neke sličnosti između mene i Alberta.

A prije nego nastavim sa tekstom, da znate kako na kraju teksta imate video o ovoj knjizi u kojem sam sumirala 2 glavna utiska, pa ko voli više da gleda video neka se spusti do kraja teksta :) Naravno, video i tekst su različiti, neću vas gnjaviti sa istim stvarima ;)

Biografiju je inače napisao Walter Isaacson, poznat po tome što je pisao i biografiju Stevea Jobsa i Benjamina Franklina. Čovjek se specijalizovao za biografije slavnih i moram priznati da mu dobro ide. Albert je sam za sebe kompleksna ličnost, a nauka kojom se bavio čak i više, tako da nije bilo uopšte jednostavno napisati čitljivu biografiju od koje vam se neće zamantati. Knjiga koju sam ja čitala je Lagunino izdanje i ima 864 stranice. U njoj je opisan njegov cjelokupan život, od djetinjstva pa do samog kraja, uz detaljno predstavljanje njegovih razmišljanja i stavova, kao i rada. Sve to je bilo moguće zahvaljujući obimnoj dokumentciji i velikom broju pisama koje je Albert izmijenio sa raznim ljudima tokom života.

Priznajem da sam se očito u školi provlačila sa fizikom jer mi je bilo prilično zahtjevno čitati o samim teorijama po kojima je bio poznat. Nemojte me tjerati da to ponavljam jer nema šanse da bih ih znala čak i laički prepričati (nadam se da ovo  ne čita moj profesor fizike :D ) Mada, Walter jeste sve to predstavio prilično razumljivo i problem sa shvatanjem će imati samo oni koji su dopustili da im zakržlja lijeva strana mozga, među koje spadam i sama.

Šta sam naučila od Alberta?

1. Da je u životu najvažnije biti radoznao

Ajnštajn je rekao za sebe

„Nisam ja naročito nadaren, samo sam strastveno radoznao“

I kako autor biografije kaže – ta osobina je najbolje mjesto od kojeg treba početi kad se analiziraju elementi njegovog genija.

Njega je radoznalost tjerala da traži odgovore na pitanja posmatrajući svijet oko sebe i dešavanja u njemu, posmatrajući prirodu i njene zakonitosti jer, kako je jednom rekao „Radoznalost ima sopstvene razloge postojanja”.

Upravo ta radoznalost se kod njega vidjela u očima koje su uvijek imale dječiji sjaj i davale licu mladolik izgled, čak i kad je bio već starac. Koliko sam vidjela iz ove biografije Albert je uvijek njegovao to dijete u sebi i nikad mu nije dao da odraste.

Nemojte ni vi, to je najvažnija lekcija u životu.

2. Ne treba učiti napamet, a mašta i kreativnost su najvažniji

Njegov stav je bio da konkurentska prednost jednog društva ne proističe iz toga koliko škole dobro podučavaju polaznike množenju i periodnim tabelama, već iz toga koliko dobro one podstiču maštu i kreativnost.

A kako reče Minja u svom TED govoru (koji vam svakako preporučujem iako nema veze konkretno sa Ajnštajnom), kod nas škole potiču iz vremena industrijalizacije i podsjećaju na fabrike u kojima mlade ljude ne grupišemo prema znanjima i interesovanjima, nego prema godini proizvodnje, pa ih u skladu sa tim guramo u gajbice, odnosno odjeljenja.

A gdje je tu kreativnost? Gdje je tu Ajnštajnova izjava „Maštovitost je važnija od znanja“. Jer, kako piše u knjizi:

Tiranija mu je bila odvratna, i on u toleranciji nije vidio samo slatku vrlinu već i stanje neophodno za jedno kreativno društvo. „Važno je njegovati individualnost“, rekao je on, „jer samo pojedinac može smišljati nove ideje“.

A u osnovi tolerancije bila je poniznost – vjerovanje da niko nema prava da nameće ideje i vjerovanja drugima.

Nešto razmišljam, koliko smo mi daleko od ovog, nažalost…

3. Promjena stava, nakon izmjene činjenica nije znak slabosti.

Ovo je nešto što je mene dugo žuljalo u životu jer sam se nekoliko puta srela sa tezama da je važno cijeli život imati jedno mišljenje o bilo čemu. Kao – ako promijeniš neki stav onda nisi principijelan, čak i kad je taj stav nešto što si mislio sa 17 godina, a sad imaš 40.

Albert je jedan veliki dio života bio pacifista, ali je od tog svog stava odustao nakon što je Hitler uzjahao Evropu. Fino je u knjizi objašnjena i argumentovana ta promjena koja pokazuje koliko je u svjetlu novonastalih okolnosti ili pak novih saznanja normalno promijeniti i svoj stav.

Kako fino kaže i on „Za jednog naučnika, promjena doktrine kada se činjenice izmijene nije znak slabosti“.

A ako nije za njega, genija, onda vala ni ja nemam šta tu da dodam.

Šta je zajedničko meni i Albertu?

1. Stav o religioznosti

Na pitanje rabina Herberta S. Goldštajna „Vjerujete li vi u Boga?“ Albert je odgovorio:

„Vjerujem u Spinozinog Boga, koji se razotkriva u zakonitoj harmoniji svega postojećeg, ali ne i u Boga koji se bavi sudbinom i postupcima čovječanstva“

Još jedan citat koji objašnjava njegov stav kaže:

„Više volim stav poniznosti koji odgovara slabosti našeg intelektualnog poimanja prirode i našeg sopstvenog bića“

Albert je još rekao da je „Kosmički religiozni osjećaj najjači i najplemenitiji motiv za naučno istraživanje“ a jednom je izjavio da je „duboko religiozni nevjernik“

Mnogo puta sam na blogu ovdje pisala o mojoj vjeri u SveMir, ili kako ga Albert zove Kosmos. Uglavnom sam se pronašla u njegovim stavovima i objašnjenjima jer i sama vjerujem u puno toga, a ne u klasičnog Boga, pa mi se baš svidjela i ova definicija duboko religioznog nevjernika.

2. Stav o skromnosti i odnos prema smrti

Albert i njegova žena se nisu dobro snalazili u velikim i bogato uređenim kućama. Kad su se preselili u Ameriku prvo su živjeli u jednoj velikoj kući u kojoj se uopšte nisu osjećali ugodno i jedva su dočekali da je zamijene mnogo manjom i njima prijatnijom koja je bila „nenametljiva, slatka, šarmantna i nepretenciozna“.

Uvijek je imao dobar odnos sa studentima i nalazio vrijeme da pomogne onima koji su mu se obratili za pomoć. Na puno mjesta u knjizi su primjeri u kojima vidimo kako je objašnjavao matematiku djevojčici koja ga je to zamolila, studentu koji mu se obratio za pomoć i slično. Bio je veseo i vedar i veoma omiljen, a komšije su ga obožavale.

Možeš biti skroman i ako si genije i dobitnik Nobelove nagrade i doktor nauka, i to je ono što ja inače mislim i oduševilo me kad sam pročitala da je i on imao iste stavove.

Kad je umro prema njegovoj želji je kremiran i to isti dan, prije nego što se za to i saznalo. Insistirao je da mu se pepeo razaspe kako njegovo posljednje počivalište ne bi postalo predmet morbidnog obožavanja.

Jedina stvar kod njegove smrti je to što je patolog po imenu Tomas Harvi izvadio njegov mozak i onda ga 40 godina nosao sa sobom i slao na analize i izučavanja i to niko nije uspio da spriječi. I to je narmorbidnija priča koju sam čula inače, ne samo kad je Ajnštajn u pitanju. Ali to nije do njega i samo pokazuje koliko je bio u pravu kad je tražio takav vid posljednjeg počivališta.

3. „Zalaganje za društvenu pravdu je najvrjednije što čovjek može da radi u životu“

Albert je živio u burnom vremenu i bio je veoma popularan. Reagovao je na sva istorijska dešavanja i uvijek jasno i glasno iznosio svoj stav, čak i kad nije zbog toga bio omiljen. Dva puta se odrekao njemačkog državljanstva, drugi put zbog jačanja Hitlerove politike i pretvaranja Njemačke u ono što je bila pod njegovim vođstvom. Javno je stajao i u zaštitu crnaca kad je prešao u Ameriku i postao njen državljanin. A Ameriku je obožavao upravo zbog slobode da javno iznosi svoje stavove. U vrijeme Hladnog rata nije stajao ni na čiju stranu i podjednako je kritikovao i Ameriku i Rusiju i zbog toga vrlo često bio pljuvan i dobijao ružna pisma od onih koji se nisu slagali sa njim.

Ali je to bio njegov odnos prema životu i uvijek se trudio da bude objektivan i pravedan.

Ovo sam izdvojila kao sličnost jer i sama vrlo često imam potrebu da sagledam stvari iz svih uglova što baš i nije popularno niti uobičajeno čak ni danas. A mislim da je to jedini način da dobijemo potpunu sliku o apsolutno svemu što se dešava oko nas.

Da ne pretjeram sa dužinom teksta, mada bih mogla još ko zna koliko napisati. Namjerno nisam spomenula ništa iz njegovog privatnog života, a sve je detaljno opisano, kao i o njegovim brakovima i djeci, Nobelovoj nagradi koju je obećao Milevi Marić da bi konačno dobio razvod od nje, njegovoj ulozi u stvaranju atomske bombe itd. Ima tu puno zanimljivih detalja i cijeli njegov život jeste detaljno prikazan tako da se može steći potpuna slika o tome ko je bio i kakav je bio, a u videu koji prati ovaj tekst možete pogledati neke anegdote koje su me nasmijale i šta je ono što je meni bilo posebno interesantno za taj početak 20. vijeka.

Ja sam tek nakon čitanja spoznala koliko je stvarno bio veliki čovjek i genije i bukvalno sam nakon zadnjih rečenica zadrhtala i rasplakala se, a to je zaista moja najiskrenija reakcija kad je bilo šta u pitanju. Zato ću završiti ovaj tekst rečenicom koju je i sam autor biografije napisao, a koja kaže:

On je bio usamljenik intimno povezan sa čovječanstvom, buntovnik ispunjen poštovanjem. I stoga je taj maštoviti, drski službenik zavoda za patente postao čovjek koji čita misli tvorca kosmosa i otključava misterije atoma i univerzuma.

Ovu knjigu takođe poklanjam, pa napišite komentar ispod teksta.

Komentare pišite ispod ovog teksta do utorka (19.1.) u 12 sati. Ja ću na osnovu komentara odabrati osobu kojoj ću knjigu poslati (a možda bude sreće i lično uručiti).

Za sve ostale koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs i www.delfi.rs