Loading

Izašla sam iz zone komfora i evo šta mi se desilo

Autor: Hana Kazazović
Photo by: Sandro Giordano – __remmidemmi

Od kako sam dobila poziv i odlučila da prihvatim učešće u blog paradi na temu izlaska iz zone komfora, vrtim u glavi šta da napišem o svom iskustvu. Imam problem da krenem sa pisanjem jednog teksta, jer mi se čini kako bih o ovoj temi mogla napisati i knjigu. Naime, veliki dio svog života sam posvetila upravo tom izlasku iz zone komfora, toliko da skoro i ne znam kako je biti u njoj.

Ali evo, ispričaću ono što je možda najinteresantnije, a radi se o samostalnom preduzetništvu, ili samozapošljavanju.

Ja iza sebe još uvijek imam više godina u kojima sam bila samozaposlena, nego onih u kojima sam radila za nekog drugog. Okolnosti su bile takve da sam svoje prvo radno mjesto pronašla u jednoj privatnoj firmi i tu stekla i neka znanja i iskustva koja su me dovela do toga da 2001. godine krenem sa dvojicom kolega u samostalni biznis. Firma u kojoj smo radili je propala i bila je varijanta ili da krenemo tražiti negdje nešto ili da probamo sami.

I odlučili smo da krenemo sami, pa sam ja preuzela na sebe da sve to papirologijom regulišem i tako sam postala prvi put vlasnica samostalne radnje. Mi smo tako krenuli malim koracima, polako. A radili smo k’o veliki, puno. Često i previše. Jednom smo oborili rekord kad smo, završavajući posao, radili 24 sata, bez prestanka.

Jesam, ostala sam na nogama. I završili smo posao. A onda sam valjda prespavala još toliko u komadu dolazeći sebi.

Možda bih ja na sve gledala drugačije da sam imala priliku probati neko sigurno zaposlenje u državnoj firmi u kojoj je sigurna plata i dobiješ taj neki regres, za koji još uvijek nemam pojma šta je i jede li se ili se maže na hljeb ili kako već.

Ali – taj film nisam imala priliku pogledati. U tu, takvu zonu komfora nisam nikada ni ušla. Da jesam ko zna, možda bi mi se i svidjela.

Umjesto toga sam učila boriti se za sebe, potpuno nespremna za samostalno poduzetništvo i sa veoma malo znanja o istom. Nisam znala skoro ništa o finansijskim tokovima, o planiranju ili o određivanju cijena. Nisam imala samopouzdanja i uvijek mi je bio problem kad je trebalo pregovarati o nekom poslu, a posebno o cijenama.

Ali je išlo nekako, jer smo puno radili i jer sam bila spremna učiti stalno, o svemu.

Onda sam 5 godina kasnije odlučila napraviti neke izmjene, pa se odvojiti od svojih kolega i otvoriti prodavnicu suvenira i poklona. Da, u Zenici, koja ja nadaleko poznata kao turistička destinacija i koja je vapila za prodavnicom suvenira.

Aha.

Ali sam gurala, nastavljajući sa tom svojom nekomfornom zonom, boreći se za svakog kupca i radeći u toj maloj radnji sve – od kreiranja proizvoda, do marketinga i promocije, zaključno sa radom na prodaji – direktno u prodavnici.

Doživjela sam i recesiju koju su najavljivali na sve strane. Ali je nisam preživjela.

Toliko mi je dobro išlo da sam u martu 2011. napisala ovaj tekst – Tražim posao – kako ću ga naći. I on je bio moja slamka spasa, jer sam našla posao o kojem sam potajno maštala – da radim od kuće, nešto na internetu. Da, javili su mi se iz firme Prime Communications i spasili me. Ali bukvalno.

Jer, dodatni izlazak iz moje već nekomforne zone komfora je bilo i otvoreno pisanje ovakvog teksta. Ovo nije bio samo tekst o traženju posla – ovo je bio poziv u pomoć. Ko me poznaje, zna koliko mi je bilo teško otvoreno priznati da sam dovela sebe u ovakvu situaciju, odnosno priznati sebi i ostalima da ti zamisao nije uspjela i da ne možeš živjeti od posla koji si sam sebi stvorio.

Skoro pet godina kasnije još uvijek radim u Prime-u i to je 5 najkomfornijih godina u mom životu, nakon onog perioda do kojeg su mama i tata vodili računa o meni i mojim potrebama. Još uvijek „vučem“ posljedice svog samostalnog poduzetništva i odluka na razne načine – od vraćanja dugova koje sam napravila „pametnim“ procjenama i odlukama, do skupljanja parčića samopouzdanja koje se rasulo nekad te 2011.

Iskreno, trebalo mi je par godina da shvatim da imam oko sebe te parčiće na koje se svako malo nabodem potpuno nesvjesna da postoje. I postalo je lakše kad sam sebi priznala da me ta samostalno-preduzetnička avantura rasturila na više načina. A najviše od svega me isprepadala. Toliko da sad svaku odluku koju trebam donijeti, ma kakva bila, razvlačim k’o žvaku i razgledam sa hiljadu strana i jedva donesem, onda kad jedva da ne bude prekasno.

I možda nisam najbolja osoba za motivisanje na izlazak iz zone komfora u smislu da vam pokažem kako je to super, ali… jesam u smislu da vam potvrdim da se i ovakve situacije prežive. Jer – živa sam i zdrava i evo, pišući ovo skontah jednu važnu stvar – na korak sam od toga da sebi oprostim.

Da, 5 godina se vrtim u krug i živim kriveći sebe i svoje pogrešne procjene i kasne reakcije i sve ono što nisam znala a trebala sam ili nisam uradila a mogla sam.

5 godina ja sebe krivim za sve, potpuno nesvjesna da to radim i da vjerovatno nikad neću krenuti kako treba dalje dok sebi ne oprostim za sve te greške. Jer, ok je pogriješiti i to je sasvim normalan dio svakog života.

Ali, jebemmumiša, kad padneš moraš i ustati. A ja se pridižem stalno i ide to polako, ali još nisam ustala kako treba.

I dok sve ovo pišem shvatam da sam pišući došla do prepreke koju vučem godinama, a nisam je do sada ni vidjela. Nije ni čudo što sam se tako pronašla u citatu Joan Didion koji kaže „Ne znam šta mislim sve dok ne krenem pisati o tome“.

Meni je pisanje na zadatu temu otvorilo oči i posložilo neke kockice na zanimljiv način.

Ovdje sam zaustavila pisanje teksta potpuno obuzeta otkrićem do kojeg sam došla. Odlučila sam da ću ga završiti idući dan, kad prespavam i razmislim o svemu. Prije spavanja sam uzela da čitam knjigu u Kindleu koju razvlačim sa počinjanjem već par dana, a tjeram se da je čitam jer zaista volim kako piše Brené Brown. Knjiga se zove „Rising Strong“. I krenem da čitam i shvatim šta se dešavalo zadnjih dana – morala sam sačekati sa čitanjem jer nisam shvatala sebe na najbolji način – nisam bila svjesna krivnje koju nosim i uzaludnih pokušaja da se dignem na noge. I tako sinoć držim u ruci knjigu na čijoj naslovnoj strani piše „Ovo je knjiga o tome kako se ponovo podići“ i bukvalno zadrhtim prepoznavši tu igru SveMira. Opet je pronašao način da me dovede do pravih pitanja i odgovora, te da mi onda ponudi i alat i uputstvo kako da se vadim iz toga.

Ništa u životu nije slučajno.

Jutros sam donijela neke odluke koje će mi pomoći u procesu opraštanja samoj sebi. Jer, razgovarajući sinoć sa mužem o tome ponovo, shvatih da sam preuzela na sebe krivicu za sve, čak i ono što nije bilo objektivno do mene. I komšijino, i ono iz osnovne škole i sve što sam ikad sebi zamijerala ja sam dodala na hrpu, da mi slučajno ne zafali te krivnje. Pa sad trebam prvo razvrstati sve te stvari u glavi i na srcu, a onda kad mi ostane samo ono što stvarno jeste moje, da se fino izljubim sa tim i oprostim, da ga skinem sa leđa.

I možda ovo nije tekst koji će nekog motivisati da izađe iz svoje zone komfora, jer će sada mnogi reći da je bolje imati kakvu takvu sigurnost nego pasti na dupe i ne znati se podići toliko dugo, ovako kao ja. Ali kad bolje razmislim, izlazak iz zone komfora je bio i priznati da posao ne ide i da ga treba zaustaviti. Izlazak iz zone komfora je bio i otvoreno pisanje na blogu da tražim posao, a to me dovelo do mojih spasilaca, poslodavaca koje baš zbog toga nisam nikad gledala kao klasične poslodavce jer su meni uvijek bili oni koji su mi jedini pružili pojas za spasavanje kad sam se davila. Izlazak iz zone komfora je i svaki blog tekst u kojem potpuno iskreno istresem svoje misli pred široki auditorijum, a to mi je opet donijelo hrpu dobrih stvari i ljudi koje sam upoznala baš zbog toga.

Ja ne znam kako je biti u komfornoj zoni. Jer čak i kad sjedim na svom najuobnijem, komfornom kauču najčešće tipkam nešto ili smišljam kako snimiti novi video ili…

Pad nije strašan. Ali treba ustati.

Da, izlaskom iz zone komfora rizikujemo da padnemo, ali samo tako imamo i mogućnost da se izborimo za ono što želimo. A do svakog od nas je da sam sa sobom procijeni šta želi i šta je spreman da rizikuje za te svoje želje.

A realno, ne mora se uvijek padati na glavu. Postoje načini da naučimo kako pasti a da ne boli previše ;)

Hvala, Mirna, što si me pozvala na učešće u ovoj blog paradi i time potakla da pišući o ovoj temi dođem do meni presudnih odgovora :) A ko god želi da se priključi može to učiniti – kako to uraditi pročitajte na Blog parada: Izaći iz zone komfora ili ne?

Photo by __remmidemmi – a photographic project by Sandro Giordano

22 comments

  1. Hvala tebi što si podijelila svoje iskustvo sa nama. Kao što sam napisala u pozivu, svako iskustvo je dragocjeno, i ono dobro kao i ono manje dobro.
    Mene recimo privlači da bi snimala video, ali hrabrost je to što me svaki puta prizemlji- kako stati pred kameru i opušteno pričati, nezamislivo mi je. Zato se divim tebi i svima koji to rade, ja bi bome dobro izašla iz zone komfora da to napravim.
    Ima jedna njemačka blogerica koju pratim, danas je uspješna poduzetnica, a prije par godina je još gledala kako da izvuče kraj s krajem i plati stanarinu. Sama priznaje da joj je ovo već 5 pokušaj, i konačno joj je krenulo s poslom. Kako i sama kažeš, pad nije strašan- ali treba i ustati ;)
    Hvala ti još jednom na sudjelovanju u paradi!

    1. I meni je pomisao na video bila strašna dok nisam probala :D
      A ta blogerica će mi biti idol, svaka joj čast na tolikim pokušajima. Mislim da smo mi u suštini puno pogrešno vaspitavani, nisu nam usadili u vaspitanje to da greška nije strašna.

  2. Izlazak iz zone komfora je i kada iskreno podeliš sa drugim ljudima trenutke u kojima nisi bio najbolji, najlepši, najuspešniji… Verujem da je za izlazak iz zone komfora najpotrebnija hrabrost, a nje u ovom tekstu ima na pretek. Ima još mnogo zona komfora iz kojih treba izaći, nema se mnogo vremena za osvrtanje i kritikovanje što smo pokušali i bili neuspešni. Sretno Hana u daljim izlascima iz zone. :)

  3. Tekst je pun pozitivne energije koja se svakako da osetiti, pokreće te. Spomenula si kako u životu ništa nije slučajno, slažem se. Imao sam padove koji su me naučili da kada jednom padneš tada moraš da ustaneš. Da znam, svuči ako kliše ali jeste tako.

    Imam jednu dobru knjigu da ti preporučim: ,,SVE SE DEŠAVA SA RAZLOGOM” – Mira Kiršenbaum

  4. Odličan i iskren :) Nekako mi je tvoj blog uvek promicao ali sad naiđoh na ovaj post i baš mi se dopalo što si tako iskrena i životna. Bolje je kajati se što si nešto uradila (čak i kad to nije nešto što dovodi do uspeha) nego kajati se što nisi. Padanje je tu da bismo ustali, svaki put brži, bolji, mudriji :)

  5. Iskren i poticajan tekst! To što si učinila bilo je hrabro i, bez obzira na to koliko ti muke donijelo, vjerujem da je rezultiralo nizom dobrih stvari… nemoj se toliko kriviti, vjerujem da si sve uvijek radila s dobrom namjerom i željom da ispadne najbolje za sve – to je najvažnije… činjenica je da na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati, a i da su naše procjene ponekad krive – jer smo ljudi, a ne svjetlosna sveznajuća bića :)

  6. Uvažena Hana, s dobrim prijateljem sam pokrenuo portal Korner.ba na kojem smo pisali o fudbalu na malo nekonvencionalniji način. Pročitao sam tvoj tekst o društvenim mrežama i bh. klubovima na blogu agencije u kojoj radiš. Potakao me je da uradim ažuriranu i malo produbljenu verziju sa nekim dodatnim podacima i drugačijom prezentacijom. Početnički enutizijazam (portal je bio u funkciji tek oko mjesec dana) dao mi je energetski boost pa sam pisao, pravio grafike, tražio načine da efektno vizuelno predstavim podatke dvije noći do ranih jutarnjih sati. Kada sam završio i objavio tekst, drug mi je poslao tvoj tekst sa ažuriranih podacima koji si objavila dva ili tri dana ranije. Svijet mi se srušio. Znam šta znači uzeti nečiju ideju, obraditi je i praviti se lud. Tad mi je palo na pamet ono pravilo da je lakše nešto napisati na netu, nego provjeriti da li to već postoji.Kontaktirala nas je tvoja kolegica iz agencije pa smo nekako minimizirali učinjeni prestup. Isti onaj energetski boost sada me je šutnuo u stražnjicu, izbacio iz zone komfora i rekao:”Hajde sad fino reci Hani da je imala ulogu u zlata vrijednoj lekciji koju si naučio”.

    1. Hvala ti na javljanju, Eldine. Žao mi je što korner.ba ne radite više jer sam vidjela način na koji ste radili i mislim da je bio osvježavajući i potreban ovim prostorima. Ali razumijem, znam koliko treba energije za bilo kakav hobi od kojeg ne možeš živjeti, dok pored svega još moraš i preživljavati od nečega.
      Nadam se da ćeš naći način da tu svoju kreativnost i energiju upotrijebiš na neki način jer, rekoh već, vidjela sam korner.ba i vrijedna je i ne tako česta.
      Ako je lekcija bila vrijedna, super :) Ono što se odmah vidjelo iz komunikacije i načina rješavanja “problema” je još vrjednije, a to je da kod tebe nije bilo loše namjere i sve je bilo samo slučajno. A to je, vjeruj mi, puno važnije od bilo kakvog prestupa :)

  7. Iskreno, lijepo, konstruktivno…Da – olako pišemo ili prepisujemo pravila tima “komfort zone” al stvarnost je druga priča. Tvoje svjedočanstvo mi je poznato do u tančine.. Al i ovakav put je put sazrijevanja – spoznavanja;sebe, života i drugih…

  8. Sjajan tekst. Dobro je znati da ne cveta svima cveće, nego se nekome saksija obije o glavu. Nisam jedina :) A još više mi se sviđa onaj drugi. Bolji CV nisam u životu pročitala!

Leave a Reply

X