“Becoming” Michelle Obama – priča o tome kako je postala ono što jeste

0
87

Autorica: Hana Kazazović

Ova knjiga mi je dugo stajala u Kindleu spremna za čitanje a nikako nisam nalazila motivaciju da počnem s njom, sve dok od par ljudi čije mišljenje cijenim nisam dobila pozitivne komentare i preporuke. Nakon toga sam sjela i pročitala je za nekoliko dana te pišem ovaj osvrt za one koji možda, poput mene, nisu sigurni da li ih zanima i da li joj dati šansu.

Da, knjiga mi se baš dopala i teško sam se odvajala od nje. Ovo je u stvari autobiografska priča o Michelle Obama, o tome kako je ona odrastala, o periodu kad je upoznala svog muža, o njihovoj vezi/braku, te o politici – o Barackovim kandidaturama i životu u Bijeloj kući. Pisana je jednostavno i zanimljivo, a podijeljena je u cjeline – djetinjstvo (Becoming Me), upoznavanje s Barackom (Becoming Us) i period nakon što je postao predsjednik Amerike (Becoming More).

Ja sam inače uvijek rado gledala nastupe Michelle Obama u javnosti. Uvijek mi je djelovala samopouzdano i pametno, nije bila kruta u svojim nastupima i prosto je dobro nosila tu svoju titulu Prve dame SAD-a. Međutim, o njoj nisam znala puno jer se nisam nikad nešto posebno interesovala za priču o tome odakle je i šta je radila prije – prosto to nije bilo nešto što me pretjerano zanimalo.

U ovoj knjizi piše o tome – o odrastanju u običnoj porodici, s roditeljima i bratom. Roditeljima koji su se odricali puno toga da bi njoj i bratu omogućili da se školuju i da postignu više. Priča je to i o drugačijim startnim pozicijama zbog boje kože – o tome kako su se uvijek morali truditi i raditi više. A ujedno je to priča o značaju školovanja i o upornosti, jer je upravo to bilo ono što je Michelle omogućilo da dobije dobar posao nakon završetka školovanja.

Na tom radnom mjestu je upoznala i Baracka i zanimljivo je pročitati kako su se družili i kako se razvijala njihova veza. Prošli su oni i kroz vezu na daljinu kad se on vratio na školovanje, pa kasnije i u braku kad je bio senator i radio veći dio sedmice u drugom gradu. Michelle je od samog početka prepoznala njegove specifičnosti, potrebu da ima svoj kutak u kojem se može osamiti i čitati gomilu knjiga – to je uvijek radio. Uvijek je imao želju da radi neke bitne stvari, da mijenja nešto i prosto, iako je studirao pravo, nikad nije ni pomišljao na to da radi taj posao s ciljem da zaradi dosta novca.

Valjda je logičan slijed za osobu s takvim ciljevima politika, jer je ona put da se neke stvari mijenjaju. Međutim, Michelle nikad nije bila sretna zbog politike i nikad je nije voljela. I to se vidi dalje u dijelovima knjige koji se bave periodom kampanja i samog predsjednikovanja. A taj dio je i meni bio jako zanimljiv jer prosto je interesantno pročitati o svemu onome što prati taj put.

Michelle je bila aktivna u kampanjama – i za izbore unutar stranke i kasnije za predsjedničke. Nekako se to posložilo tako, u početku nije bilo planirano ali je prosto valjda i ona takva osoba da je bila korisna za kampanju. Njena priča je dopirala do ljudi i rado su je slušali. Opisala je kako se sve razvijalo, kako je nakon nekog vremena dobila i podršku tima u smislu priprema za nastupe jer se već radilo o nastupima pred hiljadama ljudi. Piše ona i o tome kako se u svemu tome snalazila i trudila da uvijek bude kući na vrijeme da kćerke smjesti na spavanje i kako je nosila taj teret majke u svom tom haosu.

SAD su ogromne i kampanje koje oni rade pred izbore su ogroman posao. Traje mjesecima i potroši i iscijedi čovjeka maksimalno. Zanimljivo je čitati i o stvarima na koje čovjek nije spreman, kao što ona nije bila – o natpisima u medijima, o iskopavanju i montiranju priča koje mogu naštetiti kandidatu, o kritikama koje čovjeka ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Suočavala se ona s tim i kasnije, kad je postala Prva dama. Piše o tome kako je uvijek, ma o čemu ona govorila na svojim nastupima, važnije pitanje bilo o tome čiju haljinu nosi ili zašto je obukla to što je obukla. Zato je vodila računa o tome šta i kako oblačiti i trudila se da i na taj način pošalje neku “poruku” – birajući manje poznate dizajnere ili kombinujući suknju dizajnerke a majicu iz GAP-a. Svaki potez, svaka riječ – sve se nalazi pod lupom i prosto je teško sve to iznijeti na pravi način.

Ono što je meni posebno zanimljivo je dio u kojem piše o akcijama koje je radila. Svaka Prva dama obično izabere nešto na šta će se fokusirati. Michelle je odabrala ishranu djece i pokrenula je akciju Let’s move. Ogroman je to posao, uključuje puno ljudi i planiranja i kao neko ko se bavi komunikacijama zanimljivo je čitati o tome kako se to radi tamo, uz podršku velikih resursa i samog predsjednika. A posebno kad se radi o krutim pravilima koje treba mijenjati da bi se na primjer zasadio vrt pored Bijele kuće i u njemu povrće i voće. Drugi fokus joj je bila podrška veteranima i njihovim porodicama.

Politika je nešto što je realno sranje svugdje. Spominje ona tu stvari poput neusvajanja zakona samo s jednim ciljem – da bi se oslabila pozicija Baracka Obame pred izbore za drugi mandat. Niko tu ne misli o građanima i ljudima – i tamo su, jednako kao i ovdje, političari najčešće spremni žrtvovati ljude samo da bi postigli neki svoj cilj. Jedina razlika je u veličini i broju ljudi – kod njih su milioni, a kod nas stotine hiljada. I to je tužno i izaziva muku u stomaku.

Jer, cijelo vrijeme dok sam čitala ovu njenu priču ja sam pravila paralele s nama i sa našom situacijom. Recimo, ima dio koji govori o stanju s bandama u Chicagu, o situaciji gdje djeca posebnu pažnju moraju obratiti kad je sunčano i lijepo vrijeme jer tad bande češće hodaju ulicama i češće su pucnjave. Ili biraju da hodaju sredinom ceste, između automobila, jer tako imaju bolji pregled na sve okolo i mogu brže pobjeći ako dođe do pucnjave. Razmišljala sam o tome koliko smo mi nesvjesni svih problema koje nemamo. I zbog toga što ih nemamo bismo mogli imati veće šanse da napravimo ovdje državu u kojoj ćemo živjeti dobro. Naši političari ne moraju brinuti (srećom) o oružju koje skoro svi nose na ulicama i masovnim pucnjavama u školama. I zato me tačno bijes uhvati kad god pomislim kako imamo idealne uslove da od svega ovdje napravimo nešto normalno, a evo decenijama ne znamo i nećemo.

Da se vratim na knjigu – zanimljivo je čitati ako vas zanima šta se sve dešava iza scene jedne Prve dame SAD-a. Mene uvijek nekako zanima da saznam kako sve funkcioniše i toga ima dosta u ovoj knjizi. Michelle je neopterećena slavom i pozicijom i nekako je ugodno upoznati sve to kroz njenu priču. S druge strane, ona stalno ističe sve ono što je bitno – od obrazovanja, samopouzdanja, važnosti podrške koju pružamo djeci, posebno djevojčicama. O porodici i važnosti davanja prostora jedni drugima i nekako se uklapa u sve ono kako i ja razmišljam.

Ova knjiga je baš kao neka vrsta dodatne poduke i ohrabrenja djevojčicama i ženama. Pored toga, zanimljiva i korisna može biti svima koji se bave politikom ili ih ona zanima na bilo koji način. I ako budete imali priliku da je pročitate, svakako to napravite :)

P.S. Ja sam knjigu čitala na engleskom ali znam da postoji prevedena varijanta (neki od naših jezika) i zove se “Moja priča”. Audio knjigu na engleskom čita Michelle lično, pa možda vam i ta varijanta bude zanimljiva ako volite audio knjige :)



LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.