Autor: Hana Kazazović
Pišući jutarnje stranice jutros (a kad drugo :D ) padne mi na pamet jedan nesklad koji vjerovatno svako od nas nosi u sebi i muči se sa njim. U stvari, nije to nesklad, nego uvjerenje koje ima većina nas, a koje nam smeta u životu možda i više nego što smo svjesni.
Radi se o uvjerenju da rad mora biti težak, inače nije rad.
Nisi radio ako se nisi namučio, je li tako?
A tek ako se ne vidi to što radiš, onda si tek u problemu.
I nesklad nastaje zbog one koju stalno ponavljamo „Radi ono što voliš pa nikad u životu nećeš morati raditi!“
Kako uopšte to dvoje pomiriti? Ja nešto kontam da je nemoguće, i da upravo zbog toga što je nemoguće jedno od to dvoje treba izbaciti iz života.
Priznajem, na ovakvo razmišljanje me potakla knjiga „Big Magic“ Elizabeth Gilbert o kojoj sam govorila u ovom videu. U toj knjizi ona ima dio koji se zove „The Martyr vs. the Trickster“. E sad, ovaj Martyr je mučenik u prevodu i za njega važi da je mračan, neopraštajući, zadrt, pomalo agresivan. A Trickster je varalica ali u smislu da koristi svoje znanje da uradi neke stvari na zabavan način, nekad čak kršeći pravila.
Martyr će reći „Život je bolan“
Trickster će reći „Život je interesantan“
Martyr će reći „Sistem je okrenut protiv svega što je dobro i sveto“
Trickster će reći „Nema sistema, sve je dobro i ništa nije sveto“
Martyr će reći „Svijet je nemoguće riješiti“
Trickster će reći „Možda i ne može, ali se sa njim možemo igrati“
Elizabeth je navela primjere za ova dva lika. Martyr bi bio Sir Thomas More, a Trickster Duško Dugouško.
Onako iskreno, ja bih uvijek radije bila Duško Dugouško :D
Prepoznali ste razliku, vjerujem, i shvatili poentu. A pošto smo svi na ovim prostorima sličnog odgoja, znam da većina nas ima to uvjerenje – da rad mora biti težak i da nas mora napatiti. I onda ako se desi da radimo nešto u čemu uživamo, osjećamo grižu savjesti. Osjećamo se loše, kao da i ne radimo. I znam da često imamo potrebu da se pravdamo.
I znam da je zbog toga upravo na ovim prostorima najmanje cijenjen intelektualni rad, onaj koji ne vidiš golim okom, a posebno onaj koji ne možeš izmjeriti vagom, metrom ili nekim drugim mjerilom.
Kad sam svojevremeno radila u reklamnom ateljeu u kojem smo proizvodili svijetleće reklame, nismo imali problem sa cijenama reklame ako je ona velika i ako ima na sebi puno nekih materijala. Ali naplatiti dizajn reklame je uvijek bila muka živa. Ili na primjer, sjetim se cjenovnika za stolove – štampa i plastificiranje ok, to nije bio problem za platiti. Ali je zato vrijeme koje ti je trebalo da taj isti cjenovnik ukucaš u računar, a da ne spominjem dizajniranje izazivalo rasprave i natezanja oko cijene. Jer naravno, ne možeš vrijeme provedeno za računarom staviti na vagu :)
Još jedna strana ovog uvjerenja koju moram da spomenem – na kraju i sam počneš razmišljati na način da eto, možda i nije baš nešto to što si 4 sata sjedio pogrbljen za računarom, jer si u toplom i jbg, nisi kopao. I onda navikneš na taj obrazac, pa ti sve osim kopanja izgleda bezveze.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv kopanja, radila sam i to i moram priznati da se tako najbolje dobija boja u ljetnim mjesecima u Vojvodini, zato što uglavnom ideš na kopanje rano ujutro dok sunce još nije jako. Ali jebemmumiša, znala sam se od piljenja u računar umoriti više i gore od kopanja. Znala me glava toliko zaboliti od naprezanja da bih sve to rado mijenjala za jednu kvalitetnu upalu mišića i fizički umor.
Nemoguće je sve odvagati i uporediti i to nije ni poenta ovog teksta. Htjedoh reći samo da ne želim više da osjećam grižu savjesti ako radim nešto u čemu uživam. Jer zaista, to i jeste smisao života. Ja i sad imam muke sa svojom malenkosti, jer se tjeram da radim za radnim stolom i samo to vodim kao rad. A kad se zavalim u fotelju sa istim tim laptopom u krilu i radim isti posao, onda kontam kako nisam radila. A sve isto, potpuno, samo položaj tijela drugačiji. U jednom se napatim jer mi ni stol ni stolica nisu ergonomski i kako treba, a u drugom uživam.
A jbg, ko je vidio uživanje i posao skupa, je li tako? I pri tome još volim to što radim i u toplom sam i ne kopam i… Zar ja u stvari radim nešto uopšte?!
E pa nije! Zato kažem da je jedini način da opstanem(o) izbaciti to uvjerenje iz svog života. Umjesto njega ćemo reći:
„Da, radim ono što volim i uživam u tome“
Ili
„Da, našla sam način da ono što radim bude lakše i ugodnije i to je i dalje rad“
I još
Hana, po ko zna koji put si rekla pravu istinu. Inace, po tvojoj preporuci sam pogledala govor Elizabeth Gilbert koji si mi pominjala i mnogo mi se dopao.
E sad, kod mene je druga stvar u pitanju, nemam problem grize savjesti, posebno ne kada se zavalim i citam nesto sto mi pomaze u stvaranju ideja koje zelim da mi pomognu u poslu koji pozinjem raditi. A s obzirom da sam studiozna, kad krenem da nesto istrazujem, onda se zaista zadubim. Sta se desava? Uglavnom cujem – Ostavi taj telefon, prihvati se nekog posla?! I kako ti onda da dokazes starijoj generaciji, da i ja radim, na drugaciji nacin iako mi lopata, metla, krpa ili bilo sto slicno nisu u ruci?
Nekima intelektualni rad toliko lici na zabavu, da tu nista ne mozes promijeniti. Samo se potruditi da se ne nerviras i da uzivas i dalje ;)
Dugo mi je trebalo da eliminisem osjecaj krivice kod sebe. Sada mi samo preostaje da cooliram i ne obazirem se na dopacivanja sa strane.
Veliki pozdrav i hvala na ovom tekstu.
Mislim da nema šanse da im objasniš :D
Ne stigoh spomenuti i taj momenat a baš je jako čest. Zato samo kuliraj i biće ok :)
Super pitanja? Odavno vodim ove diskusije sa starijima, koji su gradili pruge naše. A posebna dilema se desila kada sam 10 mjeseci gledala kako se preko puta moje kancelarije rađa tržni centar, a ja i dalje pokušavam da dokažem napredak projekta :) I hvala na preporuci knjige.
Rekoh i Tajchi baš u komentaru iznad – stariji nema šanse da shvate čini mi se :)
Hvala za ovaj tekst, a pogledala sam i video. Potražiću knjigu da je pročitam.
Moj posao nije fizički, iako se ovde pominje fizički rad, ali je veoma naporan. No, ja se ne žalim, samo bih volela da sam manje emotivna u poslui dosta autoritativnija.
Kako mi u trenutku iskrenosti reče saradnica na poslu mnoge ljude bih trebala izbaciti napolje zbog neprimerenog ponašanja. Što si ljubazniji, to su bezobrazniji.
Takav je moj posao, te ljude ja moram da kaznim, pa i razumem da pokušavaju na sve načine da to izbegnu.
Ono što zaista volim da radim može se videti na mom blogu, ali se od toga ne može živeti:)
Sve najbolje, Hana!
To i jeste ono što govorim, emocionalno se čovjek može više potrošiti i umoriti nego ne znam kakav fizički posao da radi :/
Vidim da nisam jedina koja ne dijeli isto mišljenje sa starijima. Moj djed je na stotine puta meni i bratu rekao da ne znamo što je rad jer se nismo nakopali i nazidali kuća :D . S vremenom sam odustala, svatko iz svoga čoška vidi drugačije.
Mene npr kopanje opušta, ali da bih to htjela raditi svaki dan, ne bih.
Neki provedu u svojim firmama i po 16, 18 sati, i zadovoljni stignu kući. Drugi (kao ja trenutno) rade po 5 sati dnevno, posao za koji bi netko dao sve, a ja gledam kako da što prije pronađem nešto drugo i izvučem se od tamo.
Tako da, u radu ne da smijemo, nego bi morali uživati :) Samo treba pronaći ono pravo, bez obzira što drugi mislili ili rekli
E to jeste ključ svega – pronaći ono u čemu uživamo. Nadam se da će što više nas uspjeti u tome :)