Draga moja S.: Ako živiš u BiH i voliš životinje uvijek imaš razlog za tugu

Autorica: Hana Kazazović, foto: Irfan Subašić

Subject: Ako živiš u BiH i voliš životinje uvijek imaš razlog za tugu

Draga moja S,

Nisam ti pisala nekoliko dana zato što sam bila veoma tužna. I danas sam, ali odlučih da s tobom podijelim tu tugu.

Razlog? Prije nekoliko dana je ispred zgrade mamine prijateljice do smrti rastrgan i ubijen pas Bjelko. Znam ga godinama. Kad god smo išli maminoj prijateljici ja sam namjenski kupovala keksiće i nosila njemu. Uživala sam u njegovoj radosti i u tome što me prepoznao.

Pričali su mi da je tu godinama i da obožava svoju teritoriju. Čuvale su ga komšije, redovno brinule o njemu i imao je prilično sretan i sređen život za jednog psa beskućnika.

I šta se desilo? Naišao je lik sa svojim psom, nekim velikim i prilično agresivnim. I pustio ga na Bjelka. Komšije su pokušale da ih razdvoje ali prosto Bjelko nije imao šanse. Vlasnik psa je došao kasno, ne znam ni gdje je bio, i jedva je i on tu svoju zvijer odvojio od Bjelka. 

Zvali su veterinara koji je stigao ali nije bilo spasa za ovu divnu, napaćenu dušu. Izdahnuo je tu okružen ljudima koji su ga voljeli, a oni su ga čini mi se i ukopali.

Da, bila je policija i znaju oni ko je vlasnik i znaju za njegovo ponašanje. Traje to izgleda godinama i ovo nije prvi pas kojeg je napao. Bilo je još slučajeva u kojima su psi napadnuti. Jednog je spasila debela ogrlica koju je nosio oko vrata.

I ništa se nije desilo. Niko ga nije opomenuo, niko ga nije kaznio. On i dalje redovno hoda ulicom sa svojim psom koji mu nije uvijek na povodcu, a brnjicu nosi oko vrata. 

Pitanje je dana kad će tako napasti neko dijete. Da li bi to možda potaklo neku reakciju, nekoga da kazni vlasnika zbog nebrige o svom ljubimcu?

Ne mogu ti opisati koliko mi je žao Bjelka. Danima sam plakala i mama je čak ljuta na mene. Žao je i njoj, ali mi je probala objasniti da živim u Bosni i Hercegovini i da ću se raspasti prije nego odrastem ako tako emotivno budem reagovala na svaku nepravdu. Posebno na svako zlostavljanje životinja.

Jer to je nešto što se ovdje dešava redovno i na šta niko ne reaguje. Niko ih ne štiti, osim malog broja ljudi. 

Nijednoj manjini u Bosni i Hercegovini nije lako živjeti i sve su u teškoj poziciji. Ali ljubitelji životinja su možda jedini prema kojima se većina odnosi s podsmijehom i omalovažavanjem. Ako te vide da hraniš psa ili mačku, gledaju te sažaljivo kao da si blentav. Često ti i kažu kako je to glupo i kako “njih sve treba pobiti jer samo laju”.

Kao da su životinje same odabrale da budu napolju i bez ljudi koji će ih voljeti i brinuti o njima. Kao da su same napustile svoje vlasnike. Ono kao jedan dan sjede u toplom domu i samo kažu “Ja više ne mogu ovako, odoh napolje da živim!”

Ako voliš životinje i živiš u BiH, svaki dan možeš zbog nečega plakati. Na primjer zbog psa kojeg sretneš na ulici i on ti se obraduje toliko da bi ga poveo kući sa sobom odmah, a ne možeš jer nemaš uslove za to. A i nije jedan jedini, povela bi njih deset.

Džaba što imamo azil i što se sklanjaju sa ulica, kad svako malo neko ostavi kutiju s kučićima na cesti ili dovede odraslog psa, naviklog na sigurnost doma da se snalazi sam. Vidiš ih kako stoje uz cestu prateći pogledom automobile i nadajući se da će onaj jedan iz kojeg su njega izbacili doći i povesti ga ponovo sa sobom.

Mama kaže da su na selima posebno surovi prema psima. Njima su oni životinje koje su bitne samo ako su korisne – ako čuvaju kuću na primjer. A kad im spomeneš sterilizaciju, ljuti su kao da hoćeš sterilisati njih a ne psa. I sve dok je mnogima lakše kučiće izbaciti na cestu ili ih podaviti u rijeci, nego uraditi sterilizaciju, neće biti bolje.

Ili bar dok to budu mogli raditi nekažnjeno. 

Kao ovaj što je ubio Bjelka. Sve dok njega ne zaustave, dok ga ne kazne za vodanje psa bez brnjice i nanošenje povreda drugom živom biću, neće nam biti ni mrvu bolje nego što je sada. I sve dok nam Bjelko ne bude jednako važan kao što je važno dijete ili čovjek ili bilo koje drugo živo biće. 

Znam, smijaće mi se mnogi. Smiju mi se i što sam tužna zbog psa koji čak nije bio moj. Ali ja ne znam drugačije. Nisu me vaspitali drugačije. 

A ako ćemo iskreno – i ne želim drugačije. Neka sam manjina kad su ove stvari u pitanju, ali znam sigurno da sam bolja manjina. Pravednija i humanija. 

Eto, tužna sam ali to je sastavni dio života ovdje, znaš i sama.

Volim te puno,

Tvoja M.

Cijeli serijal tekstova “Draga moja S.” pročitajte klikom na baner ispod ?