Nadinu novu knjigu “Drugi album” sam s radošću uzela u ruke. Tako uvijek bude kad mi prva knjiga autorice ili autora ostavi dobar utisak, pa već unaprijed znaš da nećeš uzalud potrošiti vrijeme. I bila sam u pravu.
Ovo je roman u kojem su glavne junakinje dvije Neve Valečić. Da, bukvalno se isto zovu i njihove priče se prepliću tako da nekad niste sigurni koja je koja, iako su njih dvije različite. Ono po čemu su slične je njihova stalna potraga za srećom i nesnalaženje u životu koji žive. I valjda je upravo to ono zbog čega se mnogi pronađu i prepoznaju u njihovim pričama. Ja jesam, a čitala sam još dosta osvrta na knjigu i vidim da su mnoge žene pronašle sebe u nekoj od Neva.
Neću vam otkrivati ništa iz tih njihovih života, jer vam onda ne bi bilo zanimljivo da čitate knjigu, a zaista je vrijedna čitanja. Ali ću reći da Nada piše stilom koji se meni jako dopada. I to preplitanje Neva i sve ono kroz šta one prolaze je veoma slikovito i obje su uspjele oživjeti pred mojim očima toliko da imam osjećaj kako ih obje znam.
Zato s vama dijelim nekoliko rečenica iz knjige koje su mi se posebno dopale / u kojima sam se pronašla. Čisto da vidite otprilike zašto ću uvijek jedva dočekati da pročitam bilo šta što napiše Nada Kaurin Knežević.
Pročitala sam sve knjige o osobnom razvoju koje je moguće pročitati. Trčala sam sa vukovima, hodala sam putem kojim se rjeđe ide i prvi i drugi put, tražila sam smisao života, učila kako prevladati anksioznost, stvarala novo JA, učila o pravilima za život, prezirala sva pravila za život, pričala si priče. Teško da postoji knjiga za samopomoć koja nije bila u mojim rukama. A opet – nikad ga nisam uspjela stvoriti, To, mislim novo JA. Ostala sam sama s ovim koje imam. I nisam znala što s njim.
Dali su sve od sebe da me nauče ono što je njima bilo važno. Sve ono što im se činilo da im je predodredilo život i da su možda to znali u pravom trenutku ipak bi sve bilo drukčije. Bilo je kasno. Kad bih pokušavala ugurati neki njihov savjet u svoj svijet, osjećala sam se da guram pravokutnik u kvadrat. Uvijek je negdje nešto ispadalo.
Okrutno je bilo odrastati u devedesetima. U hrpi humanitarne pomoći – pomoći niotkud. Kasnije smo iznijeli rast Instagrama na leđima. Jedva smo dočekali projicirati poboljšanu sliku o sebi na ekranima. S ekranima smo formirali prve nade o boljem životu.
Strah od samoće valuta je visoke vrijednosti.
Knjigu možete potražiti i naručiti u Imprimatur knjižari ovdje.
