Autor: Hana Kazazović
Na današnji dan sam tačno prije godinu dana sletjela u Ameriku. Bilo je to moje prvo putovanje u inostranstvo i bilo je to iskustvo koje teško da će nešto u mom životu nadmašiti.
Razmišljam ovih dana o tome koliko je u stvari to putovanje uticalo na mene, da li me promijenilo?
Ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da je meni nakon putovanja u Ameriku puno teže živjeti u Bosni i Hercegovini. Jutros sam baš to sebi definisala kao – proširili mi se neki vidici i sad tako prošireni šlampaju, jer nemam čime da ih ispunim kvalitetno, a nije da stalno ne pokušavam.
Već sam to ljudima uživo pričala i to je isključivi razlog što mi je teže u BiH danas nego prije godinu dana – kad odeš tamo i vidiš kako su oni uspjeli urediti neke stvari da funkcionišu, a imaju puno teže uslove i puno goru startnu poziciju u odnosu na nas, onda te posebno počne smetati ovo nefunkcionisanje ovdje.
Kad vidiš kako onoliku zemlju koriste i prave čuda skoro od ničega i uporediš je sa našom malenom, pa skontaš da na to malo imamo toliko prirodnih ljepota i bogatstava a bukvalno ne znamo šta ćemo sa njima, kako da ti ne bude loše?
Kad vidiš milionski grad i shvatiš da sve ovo što nas ima može skoro tri puta stati u njega i mi ne uspijevamo da funkcionišemo, a kod njih sve šljaka i sve se rješava i za sve pronalaze rješenja, šta drugo da pomisliš nego da je sasvim opravdano što nosimo onu titulu glupana?
Taj nesklad između svega onog što možemo i imamo i ovog gdje smo i šta radimo sam nekako uvijek osjećala u sebi, ali je posebno isplivao na površinu nakon što sam vidjela Ameriku. A ono što me posebno žulja je što ja ne vidim volju i snagu da se to sve riješi i uredi.
Šta je meni donijela Amerika?
Već sam ranije to spomenula i moram ponoviti – to putovanje je meni pomjerilo neke stvari u glavi. Prestala sam planirati, posebno pisati planove, jer sam shvatila da to meni SveMir sve bolje uredi i da ja svakako ne mogu čak ni namaštati sve ono što je on u stanju da mi priredi. Putovanje u Ameriku mi je pomoglo da shvatim da mogu dobiti i više od onog što želim i da u principu i nemam uvid, a kamoli uticaj na puno toga što mi se u životu dešava.
Od povratka ja više ne planiram osim ono ujutro što popišem šta taj dan trebam uraditi i ugrubo stvari koje su tekuće i koje moram odraditi jer sam ih počela.
I to mi je opuštajuće, jer svakako puno onog što sam poučena nekim knjigama i lekcijama pokušavala ostvariti planirajući i pišući ciljeve – nisam ostvarila. Da ne spominjem kako sam se često zbog toga osjećala nesposobno jer eto, svi kažu tako treba a vidi kod mene ne radi. Sad sam opuštena, nemam pojma gdje će me odvesti život jer sam nekako u fazonu biće šta bude, a kad stigne prilika odmjeriću je i vidjeti je li za mene.
Nije baš da sam totalno bez putokaza – imam okvir u glavi toga ko sam i šta bih i kakva željela da budem i šta da radim. Ali imam i ono «Hej, SveMire, slobodno me iznenadi, neću se buniti!»
I druga bitna stvar koju mi je putovanje u Ameriku obezbijedilo je samopouzdanje. Jer sam ja neko ko je cijeli život sa tim bio u minusu. I to novo iskustvo, putovanje, letenje, boravak tako daleko od kuće u novoj zemlji, na drugom kontinentu, a sve zahvaljujući onome što jesi i time što je to neko prepoznao je meni popravilo samopouzdanje.
Možda sam sad čak na nuli sa njim :D Jer sad kad idem negdje čak i sama, to mi normalno. Nije mi drama u glavi kao prije, ne pravim unaprijed sto scenarija po kojima će sve krenuti naopako nego krenem sa jednom jedinom pomisli «mogu ja to, biće kako treba biti, opušteno».
Ovo «opušteno» sam pokupila od Srkija definitivno :D
Dokaz da mi se popravilo samopouzdanje je da sam pružila ruku za nekim prilikama i dobila ih, pa sad radim projekat «BH ljudi» i uživam u upoznavanju i BiH i ljudi. A znam sebe i znam da ne bih vjerovatno ni poslala prijavu da nisam popravila misao o tome ko sam, šta sam i šta mogu.
I da sam samo ove dvije stvari dobila od Amerike bila bih presrećna. A nisam, jer je tu definitivno najbitnije to što mi je u život dovela divne ljude.
One ljude zbog kojih se osjećaš jači. Znaš da su tu uz tebe i da nema te stvari koja te može zadesiti, a da ti oni neće biti tu – da stanu uz tebe, da te podignu, podrže, nasmiju. Ljude zbog kojih ti nije teško ništa i koji su tvoji. Zauvijek i gdje god da ste.
I sve one uspomene i doživljaje koje nosimo u sebi i koji iskaču svako malo – kad čuješ neku pjesmu ili riječ, kad ugledaš poznati prizor na TV-u i vrati ti se kompletna scena koju si proživio u punom sjaju, su hrana kojoj se vraćaš u momentima kad ti se čini da je sve crno i hladno (meni posebno zimi u Zenici kad nema grijanja i kad dišem na škrge :D ).
I pomisliš, a imaš i dokaz da je to tako: «Jebemumiša, ovaj život je baš jedna super stvar!»
I zauvijek najdraža fotka sa putovanja <3
