Kad god počnem neku priču vezanu za internet pričam je kao da sam okružena ljudima koji ga takođe svakodnevno koriste. Tek poneki zbunjeni pogled ili pitanje me vrate u stvarnost u kojoj još uvijek najveći broj korisnika interneta ne zna dalje od Facebooka. Prošla me faza u kojoj sam takve ljude gledala kao da su pali sa Marsa. Umjesto toga sve češće pokušavam da se stavim u njihovu ulogu i da ih razumijem. Pišući ove redove imam namjeru i da im pomognem.

Pročitala sam podatak da je internet nastao prije 40 godina. Tih godina na našim prostorima je televizor bio vrhunac tehnike. Internet u naše domove i svakodnevnicu prema mom sjećanju ulazi 1996. godine. Te godine sam prvi put dobila kućni priključak i od tada je meni internet postao svakodnevnica. Polako je potisnuo sve ostale medije iz mog života, TV sam skoro prestala gledati, radio slušam na internetu a novine kupujem vrlo rijetko.

Zamijenio mi je i olakšao mnogo stvari u životu. I pored svega o internetu se priča i piše mnogo loše. Kad god se traži krivac za nešto što se dešava postalo je uobičajeno da se krivica prebaci na njega. Kao dugogodišnji korisnik mogu samo reći da internet nije ništa gori (a ni bolji) od stvarnog svijeta koji pravimo mi – ljudi.

Voljela bih da u mom okruženju ljudi malo više i bolje koriste internet. Za nekih 20 godina će vjerovatno i biti tako, kad odrastu sva djeca koja od najranijeg djetinjstva koriste računare. Do tada će nam svakodnevnicu ipak činiti ljudi koji kažu “Imam ti ja web stranicu” pokazujući na email adresu koju provjeravaju tek nekoliko puta godišnje.

Treba li ih kriviti?
Koliko god mi i samoj nekad djelovali čudno i neobično mislim da ne treba. Čak i moja generacija (1976.g.) je na informatici u školi učila o programskim jezicima i pokušavala u glavu ugurati neka znanja o tom predmetu bez da smo se sreli sa računarima. Ne znam kakvi su profesori informatike danas i kakav im je nastavni plan i program ali sam načula da vrlo često oni učenike mole da im formatiraju disk na računaru. To znači da je još uvijek najveći broj korisnika interneta u regionu samouk.

Posebno ne treba kriviti za neznanje ljude koji pripadaju starijoj generaciji, onoj koja je prve TV emisije gledala u crno bijeloj tehnici. Lično znam nekoliko njih koji internet koriste u mjeri u kojoj ga koristim i sama, ali oni su ipak izuzetak ili manjina, kako god hoćete. Da bi se broj korisnika među takvom populacijom povećao potrebno je mnogo truda i rada. Ali prije svega je potreban motiv i želja da se vrijeme posveti izučavanju i razumijevanju ovog medija.

Znam da su mnoge firme svoje službenike slale na obuku za korištenje računara i interneta. Iz mog ličnog iskustva posjećivanja nekih kurseva i predavanja mogu reći da mi je jasno zašto još uvijek kod nas kažu da je tehnika napravila više štete nego koristi. Kad firma šalje ljude na obuku, posebno ako je državna, onda se predavači ili ustanove koje će to raditi biraju po principima veza i štela. Najmanje se vodi računa o tome da li će ljudi naučiti nešto i primjenjivati naučena znanja.

Još je komplikovanija situacija sa malim privrednicima. Ulaskom u tržišnu ekonomiju svima su puna usta malih privrednika. Kad god se priča o napretku, zapošljavanju, stimulisanju i svim ostalim čudima koja snalaze zemlje u tranziciji svi pričaju samo o malim i srednjim preduzećima. U prvi plan uvijek nekako dospiju priče o porodičnim biznisima, uspjesima i slično. Najčešće su to samo naučene priče koje služe za mazanje očiju. Uglavnom dolaze iz usta onih koji sami nisu nikad rizikovali svoju marku pa samim tim i ne znaju kako je to. Ako znaju teoriju prakse nemaju, a to dvoje ne ide jedno bez drugog.

Ljudi koji se na ovim prostorima bave malim biznisom bilo koje vrste su praktičari. Oni su svoje biznise pokrenuli iz nekoliko razloga, a najčešće zato što su u sebi imali neki talenat, znanje, sposobnost ili vještinu koja se može unovčiti na tržištu. Znam ih dosta i znam da se na ovom tržištu bore kako znaju i umiju, svojom logikom i znanjima koja nisu naučili u školi. U 99% slučajeva su to znanja stečena kroz život i iskustvom. Kad im spomenete “marketing” oni vide TV reklamu ili reklamu u novinama, a “biznis plan” im koristi za dobijanje kredita od banke. Ne pišu ga sami, najčešće ih “oderu” za isti.

Takvi ljudi treba da nose privredu država u regionu i u suštini oni to i mogu, samo im treba malo pomoći.

Ja ću pokušati da ovom serijom svojih tekstova pomognem onima koje zanima kako internetom mogu pomoći svom biznisu. Znam da na sve strane ima tekstova o tome, da se organizuju seminari, kursevi i slično i možda se neko sad pita “zašto bih ja to radila”, “od kud mi ideja da to mogu” i “po čemu će ti moji tekstovi biti drugačiji od ostalih”.

Pa evo, da odmah odgovorim. Radila bih zato što svoje slobodno vrijeme volim potrošiti na neki koristan način. A ideja da to mogu mi se vremenom nametnula sama od sebe, posmatrajući svijet oko sebe i analizirajući ga na svoj način. U svakom slučaju ovo je dobar eksperiment za ispitivanje “moći” interneta. Kako? Ako ova moja serija tekstova (kako je sada zovem dok je još samo u glavi) bude zanimljiva i korisna sigurno će naći put do velikog broja čitalaca. A ako bude bezveze i dosadna, te u rangu “štosepravipametna” tekstova onda će ih čitati osim mene samo oni koji spletom okolnosti moraju pročitati sve što ja napišem. Ne brinite, takvih nema puno.

A po čemu će moji tekstovi biti drugačiji od ostalih koji postoje? Možda po tome što se neću truditi da ljude zadivim svojim znanjem i pisanjem. Umjesto toga ću se truditi da shvate stvari koje im zaista mogu koristiti. Obzirom da i sama već deset godina imam mali privatni biznis pisaću i iz tog ugla. A osim onih koje internet zanima zbog posla vjerujem da će dosta toga zanimljivog biti i za sve one kojima nije jasno kako pomoću interneta mogu brendirati sebe.

*Ovo je uvod u brošuru/priručnik Internet za početnike u 13 lekcija koju trenutno pišem. Lekcije ću objavljivati onako kako ih budem završavala a trudiću se da ne bude rjeđe od jedne sedmično.