Autorica: Hana Kazazović

Pisala sam o tome kako sam pronašla motivaciju za hodanje u slušanju podcasta. Do sad sam poslušala puno toga zanimljivog, ali jedna stvar mi se toliko vrti po glavi da mi se čini kako je vrijedi zapisati i ovdje, jer možda još nekome bude inspirativna.

Da, radi se o rečenici iz naslova. Čula sam je u podcastu “Armchair Expert” sa Elizabeth Gilbert, onom u kojem je gostovala kod Dax Sheparda. Možete ga i vi poslušati ovdje, ako vam je zanimljiv.

Uglavnom, Elizabeth je spisateljica, autorica poznate knjige “Jedi, moli, voli” i mnogih drugih (moj lični favorit je “Big magic”). Volim posuditi neke njene mudrosti i već sam je spominjala na blogu u tekstu o razlici između hobija, karijere, posla i poziva.

U ovom podcastu je pričala o pisanju i o tome kako svako od nas treba znati i vjerovatno već zna koje je njegovo najbolje vrijeme – za rad. Navela je svoj primjer rekavši kako zna da ima dva sata u toku dana kad je najkreativnija i najbolja za pisanje. I ta dva sata su ono što se trudi ispoštovati za sebe i posvetiti ih baš pisanju.

Takođe, i to je spomenula – nema svako dva sata u danu. Neko ima dva dana u mjesecu, poput njene prijateljice koja se bori s maničnom depresijom i u mjesecu uspije imati samo dva kvalitetna dana za sebe. Ali se ona trudi i toga je svjesna, pa onda baš ta dva dana maksimalno radi i uspjela je napisati čak i knjige.

Od kako sam ovo poslušala razmišljam o tome. Recimo, znam da sam ja najbolja za kreativni rad ujutro čim se probudim. I vrlo često upravo to vrijeme potrošim na gluposti. Ili upalim računar pa odvrtim društvene mreže i pogledam sve šta se gdje dešavalo. Ili prosto krenem raditi nešto što je lagano i za šta mi ne treba prevelika koncentracija ili kreativnost – neki rutinski posao koji bih mogla uraditi i umornijeg mozga.

I baš zbog toga mi se čini da je ovo što je Elizabeth rekla itekako važno. Bitno je svoje najkvalitetnije vrijeme posvetiti baš onome što najviše voliš, ili onome što ti najviše znači. Naročito je to važno ako ti u bilo čemu što radiš treba kreativnost, jer se ovdje najviše misli na taj kreativni dio koji se brzo i lako potroši i uguši.

Nije lako, uopšte. Danima se trudim i ne uspijem uvijek. Prosto su neki dani teži i krenu svojim tokom čak i kad ih pokušavaš usmjeriti onako kako bi ti voljela. Ali je vrijedno truda i pažnje.

Šta vi mislite o tome? Znate li koje je vaše najbolje vrijeme i koristite li ga na najbolji način? Odnosno – kome ili čemu ga poklanjate?