Loading

Meni najbolja i najljepša priča u Bosni i Hercegovini

Autor: Hana Kazazović, foto ASuBiH

Od kako sam završila projekat “BH ljudi” kao da sam upala u neki procjep između prošlosti i budućnosti, odnosno između gomile obaveza i onog što će se desiti nekad sutra, a ja još uvijek ne znam šta. Kažu mi da je to normalno i da tako uvijek bude nakon što završiš neki veliki posao, pa se trudim da se ne nerviram i ne paničim.

Jer, teško mi pada to što ne mogu da pišem ponovo onako kao prije projekta, o temama koje me zažuljaju. Jer je činjenica da je svako od ovih 101 osobe ostavio neki utisak na mene i pomjerio mi stvari u glavi. I sad ja takva ne mogu da budem Hana iz aprila ili maja. A još ne znam kakva sam sad jer se baš i nismo imale vremena upoznati.

Međutim, jutros sam pogledala jedan video, odnosno preplakala jedan video od cijelih 10 minuta i istog momenta mi se javila želja da vam ispričam moj najjači utisak iz prethodnih 6 mjeseci. To je ujedno i nešto što ja zovem najboljom i najljepšom pričom u Bosni i Hercegovini.

To je – Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini.

Spominjala sam ih kroz priče jer se desilo da se među njih 101 našlo nekoliko njih iz ASuBiH. Nenamjerno, jer ih nisam tražila tako, kao članove Asocijacije. Nisam znala šta je ASuBiH skoro do pred kraj projekta. Jednostavno su mi u gradovima “iskakali” mladi ljudi, popravljači kako ih ja zovem.

A onda sam, saznavši šta je mnogima od njih zajedničko, počela malo više da istražujem, da sa nekima od njih razgovaram o ASuBiH, i prosto sam oduševljena svim što rade, a najviše rezultatima.

Da se vratim na početak. U Goražde.

Radila sam priču sa “Galebovima s Drine” – šestoricom momaka koji su odlučili svoju kritiku stanja u kojem živimo uputiti na jedan nesvakidašnji način – farbanjem ograde gradskog mosta. Taj razgovor će mi uvijek ostati u sjećanju kao jedno od najprijatnijih iznenađenja, ne samo zbog toga što sam očekivala jednog zanimljivog mladića a pojavila se šestorica. Zanimljivije od svega je to što su njih šestorica mene oduševili – pameću, idejama, elokventnošću, načinom na koji detektuju ideje i traže načine da ih riješe. Iz Goražda sam baš ponijela taj utisak “Ako imamo ovakvu omladinu, ne da za nas ima nade, nego sam skoro sigurna da će budućnost biti bolja”.

Gdje je tu ASuBiH? Nisam znala da ga ima uopšte, ali sam u danima nakon razgovora kod njih na profilima vidjela da su bili članovi ove organizacije. Možda ne svi, ali neki jesu. I tad sam prvi put pomislila da je možda to što su takvi upravo produkt te organizacije.

A onda sam upoznala još neke – Aminu i Adija iz Gradačca, Amilu iz Brčkog, Valeriju iz Modriče, Amara iz Zenice. Možda sam i još nekog a da sam propustila informaciju da su prošli kroz ASuBiH.

Zašto je meni ovo najbolja priča u BiH?

Zato što svi imaju jednu zajedničku stvar – to su momci i djevojke srednjoškolci ili mrvu stariji, od 18 do nekih 21 godinu, znači duplo mlađi od mene. I svi takvi da sam ja bukvalno upijala sve što govore učeći od njih. Često sam se osjećala kao kad žedan do besvijesti dođeš na izvor. Ma koliko isprano zvučalo ovo poređenje ne pada mi ništa bolje na pamet da vam objasnim koliko je njihova pozitivna energija i njihova riješenost da ništa ne prepuste slučaju, da pokušaju bar promijeniti nešto za sve nas, meni bila okrepljujuća.

A tek koliko je samo njihovo samopouzdanje veliko. To vam kažem iz iskustva, jer se još uvijek sjećam sebe iz njihovih godina, a čak i sad svi oni mogu meni držati časove iz samopouzdanja. I ja ne znam nijednu bolju stvar koju mladi čovjek može trebati više u životu od te vjere u sebe i svoje znanje i sposobnosti.

Amaru sam baš u Zenici rekla kako su mi oni iz Asocijacije razbili jednu predrasudu o nevladinom sektoru. Rekla sam mu kako sam uvijek imala problem da prepoznam šta je produkt nevladinog sektora, jer vrlo često se radi puno toga, a ništa ne možeš nazvati konkretnim proizvodom. Međutim, iz Asocijacije srednjoškolaca u BiH izlaze predivni “produkti” – mladi ljudi potpuno spremni za život, osposobljeni za sve probleme sa kojima će se sutra sresti i naučeni da se bore. Ne samo za sebe, nego i za druge.

I upravo oni su najbolja reklama za rad ove organizacije. Kad ih upoznate i pričate sa njima, samo vam kroz glavu prolazi to da su takvi da bih se i ja sad, da se mogu vratiti u srednju školu, priključila njima. Da naučim sve što oni znaju i da dobijem sve ono što su dobili.

Znam da je mnogim roditeljima, a i djeci, najveća dilema i briga koju srednju školu izabrati, jer je ona prva smjernica koja će ti odrediti kud ćeš u životu. Ne znam koju školu, ali znam samo jedno – bilo koju uz obavezno članstvo u Asocijaciji srednjoškolaca u BiH. Jer ta neformalna znanja koja će dobiti kroz ovu organizaciju ne nudi nijedna srednja škola kod nas, nažalost. A ključna su za razvoj osobe.

A što se tiče rezultata, oni su već napravili puno. Izgurali su 2 važne stvari – to da se studenti na fakultete mogu prijaviti i sa kopijom dokumenata, što im omogućava da na više fakulteta konkurišu paralelno. I druga – škola u Jajcu. Zaustavili su segregaciju, odnosno spriječili 2 škole pod 1 krovom. Vidjeli ste tu priču u medijima sigurno, znam. To su oni.

Ono što je meni posebno drago i lijepo u ovoj organizaciji je činjenica da je vodi 10 srednjoškolaca. Ne neko stariji, ne neki koji su poput mene zaboravili šta znači biti mlad, a kamoli šta je mladom čovjeku bitno. Imaju preko 60 lokalnih timova i rade baš puno stvari u lokalnim zajednicama. I još jedna važna stvar – niko u rukovodstvu organizacije ne bude duže od 2 godine. Stalno se mijenjaju. Da mi je samo ta njihova pravila primijeniti na državu :)

A evo na kraju i video koji je mene rasplakao, jer su u njemu svi oni, divni kakvi jesu. Deset godina su napunili neki dan, tim povodom je urađen. Pogledajte i probajte ostati ravnodušni :)


Leave a Reply

X