Loading

Kako me olovka opomenula da prestanem biti budala

Autor: Hana Kazazović

“Šta drobiš, šta ti je sad odjednom?!” – pita me muž sinoć jer mu je privuklo pažnju moje lupanje praćeno galamom, psovkom (desi se i to, šta ću, živ sam čovEk) i demonstrativnim zatvaranjem kante za smeće.

“Zato što sam budala, eto što drobim! Imam 10 hemijskih olovaka u ladici, a ja se već 10 dana mučim sa ovom jednom koja ne piše dobro. I drljam sa njom i kida mi živce i sve mi je žao baciti dok se ne potroši i sve sam se nadala da će se više potrošiti. A neće, kuja, piše i dalje, ono na kapaljku, taman da se vodi pod radi, a u stvari jedino što radi je da meni trga živce!” – odrondam svoje dok me on gledao zbunjeno.

I sad da pitam vas – koliko se puta u životu mučite sa nečim jer vam je ŽAO to nešto baciti?

Čak i kad imate još toga koliko hoćete, čak i kad je to nešto jeftino poput moje olovke. Čak i kad je veći trošak tih pojedenih živaca nego trošak predmeta?

Ja i previše puta. A još sam godinama svjesna ove gluposti u svom ponašanju i godinama svjesno radim na tome da to ispravim. Pa sam prije koju godinu uzela i počela nositi sve svoje dobre majice čak i po kući, jer su stajale čekajući da ostare i dođu na red za nošenje, a ja jednom pomislila – a šta ako one ne ostare, ako mene spuca auto na ulici i ostadoše nove majice u ormaru?

Pa tako koristim i nove čaše, one kristalne, nekad i za vodu, za sok, za bilo šta što mi se pije. Ako gosti dođu dobiće ih i oni ali neću da čekam goste da bih popila nešto iz lijepe čaše, jebemmu!

I sve znam i svega sam svjesna, pa opet eto pustim jednoj običnoj hemijskoj olovci da mi testira živce i strpljenje.

E nećeš više! Nema šta joj se nisam nagovorila u ono par koraka od stola do kante!

A suština je da nije do nje – nego do mene koja nisam primijetila da to radim.

I zato i napisah ovo da vas podsjetim da prestanete čuvati stvari po svaku cijenu i da imate pravo odmah sad koristiti onu olovku koja super piše i nositi onu majicu koju volite čak i po kući. Jer – nemamo pisanu garanciju na to da ćemo još 264 godine biti ovdje. Nemamo pisanu garanciju ni na 24 sata. I to je život i svaki dan je najvažniji :)


 — — 

2 comments

  1. Kako tačno. I ja se teška srca rastajem od starih stvari, valjda je to zbog njihove sentimentalne vrijednosti. Kao da sa njima bacam i dio sebe. A isto sam počela tako kao ti što se tiče ostalog što kao čuvamo za posebne prilike. Svaki dan je posebna prilika, život je posebna prilika. Ništa i nikog ne čeka(m).

Leave a Reply

X