Kratko rečeno – ne znam. Obećala sam sebi, a i svim ostalim potencijalnim putnicima, da ću napisati post o tome kako iz Zenice doći do Novog Sada. Pa evo ga konačno pred vama, uz osvrt na ostale nevolje koje jednog prosječnog stanovnika BiH, pješaka, mogu zadesiti ako krene na put.

Kada sam krenula u istraživanje čime i kako doći do Novog Sada (na BlogOpen) u glavi sam imala zamišljenu udaljenost od nekih 350-ak kilometara i nekoliko sati vožnje (5-6) koliko sam inače putovala u ovom pravcu autom. Međutim, pošto posjedovanje vozačke dozvole za sobom ne povlači nužno i posjedovanje automobila (glupa pravila :D ) ostalo mi je da istražim varijante javnog prevoza. To je značilo “guglanje” i preturanje po web stranicama širom BiH i Srbije i vrlo često upotrebu telefona.

Ispostavilo se da iz Zenice ne postoji direktna linija za Novi Sad. Onda sam tražila liniju iz Sarajeva pa se ispostavilo da ne postoji ni direktna autobuska linija Sarajevo – Novi Sad. Ali zato postoji direktna linija Istočno Sarajevo – Novi Sad, i to dvije dnevno. One idu preko Romanije, Zvornika i dalje, poznatim putem. Ali meni je bila malo komplikovana zato što ja nemam direktnu liniji Zenica – Istočno Sarajevo. U prevodu bi to značilo da odabirom ovog prevoza moram iz Zenice ići autobusom do Sarajeva (karta u jednom pravcu 13 KM), pa onda taksijem od Sarajeva do Istočnog Sarajeva (vjerovatno nekih 5-6 KM), pa onda autobusom od Istočnog Sarajeva do Novog Sada (39 KM). Naputuješ se živ i potrošiš para a nisi ni krenuo kako treba. Katastrofa :(

U toj muci Damir spomenu voz i ja zasjednem za internet ponovo i odem na stranicu Željeznice Federacije. Nema voza do Novog Sada (očekivano) ali nema u redu vožnje ni onog što ide za Beograd. A znam da postoji! Onda okrenem naopako – tražim vozove iz Beograda do Sarajeva i nađem stranicu Železnice Srbije. Tamo nađem da ide taj voz (super urađena i ažurna stranica), pa onda nazovem ove moje u Zenici i saznam da ide, svaki dan u 12 i 53. Švicarska preciznost, aha. Skontam šta ćemo – idemo do Rume vozom pa ćemo onda od Rume nekako, autobusom ili će neko doći po nas. Cijena karte 32,80 KM. Odem da kupim kartu dan ranije i teta mi kaže “Ma, možeš to i sutra”. I ne kupim. Sreća, jer se sutra ukazala prilika da idemo sa Dobrilom koju smo prihvatili objeručke. Otišli busom do Sarajeva pa sa njom preko Romanije i tako dalje.

Ali trebalo se vratiti. Ja sigurna da idemo vozom nazad. Provjerila, voz iz Rume kreće u 9 i 44 minute, a do Rume ima taman nekad ujutro autobus iz Novog Sada. Naveče sjedimo i kontamo šta ćemo i kako ćemo, hoćemo li vozom. Traži opet po netu na web stranici JGSP Novi Sad, opet nema Zenice a ni Sarajeva. Ali ima Doboj! Polazi u 6 ujutro, BosnaExpress, ide preko Bijeljine i Brčkog (ravnica, volim), cijena 1490 dinara (30 KM). I krenemo njim. Kontam “Zenica je blizu, 70-ak m od Doboja, a živim u Zeničko – Dobojskom kantonu, znači ima svako malo autobusa”.

Vožnja BosnaExpressom do Doboja je nešto što ću pamtiti još dugo. Autobus vjerovatno punoljetan, muzika sabrana (zlo)djela folka, ja bez slušalica. Staje na svakoj stanici (Sremska Mitrovica, Bijeljina, Brčko, Modriča…) sa riječima “Pauza 10 – 15 – 20 minuta, čekamo red vožnje. Ne znam ko je pravio taj red vožnje ali znam da u njemu ima lufta za poludit’. Čini mi se da smo više vremena proveli čekajući na stanicama nego vozeći se. Ali dobro, strpljiva sam, nemam izbora. Stižemo u Doboj u 13 i 25, nakon ravno sedam i po sati vožnje. Odemo do šalter sale i tamo nam teta kaže da je autobus za Zenicu bio u 12 i da ima opet u pola 3. Da se ubiješ, al’ opet nemaš izbora. Platimo kartu za Zenicu 11 KM i ona nam kaže da ćemo lako prepoznati na peronu crven kombi koji vozi.

Iskreno, za tih sat vremena smo malo prošetali Dobojem i ostali bez teksta. Gradić djeluje jako fino uređen, radnje u toj glavnoj ulici su baš napucane i ako ikad budem kupovala patike ići ću u Doboj jer sam vidjela 20-ak da mi se baš sviđaju, a u Zenici nema ni blizu takvih. Osim toga nisam vidjela nijednu Second hand radnju. Ne kažem da ih nema ali ih nema u glavnoj ulici. I park im je prelijep, tu smo sjedili i čekali da dođe vrijeme povratka.

I krenemo prema stanici i priđemo peronima, i ja gledam ispred sebe i prosto ne vjerujem. Na peronu nas čeka “prevoz”!!!

“Eme Tours”. Došlo mi da plačem. Kaže Damir “Hajde nam zauzmi mjesto dok ja zapalim još jednu”, a ja kontam imam li kakvu kesu na koju ću sjesti unutra. Uđem, sjednem. Jedva noge uguram, a oni koji me znaju svjedoci su da skoro u onu bebi sjedalicu mogu stati. Priđe vozač/kondukter i pita nas “Dokle vas dvojica?” Kontam da mu kažem “S ovim garant direktno u 6. krug pakla”, ali ćutim. Prepustim muškarcima da se objasne da sam žensko :) Krenemo lagano, a on trese li trese. Nije promašio nijednu rupu i nijedan parking. U svaku je upao i stresao nam bubrege, a na svaki parking je stao i primio putnika. Plus svaka stanica, uglavnom stigli smo u Zenicu u 16 i 20. Skoro dva sata putovanja. U Zenici sam saznala da mi je odluka da ne idem vozom bila najpametnija koju sam donijela jer su baš taj dan u štrajk stupile mašinovođe Željeznica Republike Srpske. Kontam da bi nas istresli na granici da smo krenuli vozom?

Poslije su mi rekli da nam je bilo pametnije otići taxijem do Hifa pumpe jer tamo svako malo ima autobusa za Zenicu koji idu iz Tešnja. Možda, ali nekako mi ideja da zaskakujem na autobuse sa pumpe ne zvuči kao primamljiva varijanta. Par dana kasnije sam slala Edinu majicu za Mostar autobusom, odnosno u prevodu kombijem još malo gorim od ovog “Emetovog”, a agencija se zove “Jerry tours”. Iz Zenice je za Mostar krenuo u 12, stigao u 19 i 10. Kasnio dva sata, kažu zbog radova na putu. Kako god, i da je stigao po redu vožnje to je 5 sati. Za toliko ja mislim mogu do Mostara biciklom brže doći.

Zaključak:
– Ako živite u BiH i planirate putovati bilo gdje – kupite auto ili sjedite kod kuće.

– Postojanje riječi “Tours” u imenu kompanije ne znači da kompanija zadovoljava sve uslove potrebne za obavljanje prevoza putnika.

– Država Bosna i Hercegovina zvanično nije podijeljena i vode je kao cjelovitu. U praksi je situacija totalno drugačija – iz Federacije teško i rijetko možete otputovati u Srbiju, a iz RS-a teško možete u Hrvatsku. Ne znam samo je li se te linije uvode po logici ili po zahtjevima tržišta, kako god meni je tužno i plače mi se od toga.

– Ne znam do koga je, ali pretpostavljam da gospoda mr.sci. Enver Bijedić (Federalni ministar prometa i komunikacija), Nedeljko Čubrilović, diplomirani mašinski inženjer (Ministar saobraćaja i veza u Vladi RS-a) te Rudo Vidović (Ministar Komunikacija i prometa u Vijeću ministara BiH, valjda starom jer novo još nemamo) ne znaju za ove probleme jer sigurno imaju neko lijepo, skupo auto i vozača.