Koliko strah od grešaka upravlja vašim životom?

Autor: Hana Kazazović

Ja sam do nedavno mislila da se u životu samo bojim golubova i vožnje liftom, a i nju sam nekako uspijevala držati pod kontrolom. A onda sam sasvim slučajno, spletom okolnosti i primljenih poruka shvatila da se u stvari stalno bojim i živim u strahu skoro punih 40 godina.

Strahu od greške.

Istrenirali su me nekad još u djetinjstvu da se bojim greške. I nije samo moja krivica što sam to shvatila bukvalno i prihvatila kao sveto slovo, te tako sebi sigurno otežala život.

Kako sam shvatila da se bojim grešaka?

Bilo je znakova i prije, ali sam ih ignorisala. A onda sam počela da snimam videa i da stalno cimam brata da mi iskontroliše prevod za videa kojima sam stavljala engleski titl. I ne samo to, cimala sam ga i za svaku rečenicu koju sam trebala bilo gdje i bilo kako upotrijebiti na engleskom. Pri tom ja znam engleski toliko da čitam knjige bez problema na tom jeziku, nije mi čak ni naporno. Međutim, kad god sam se nalazila u situaciji da ga upotrijebim u razgovoru ja sam to izbjegavala jer „ne znam“.

Onda je bratu dosadilo jer mi je vraćao titlove sa par grešaka i vidio je koliko znam, a prepoznao i šta je moj najveći problem i samo mi je napisao:

„Pa daj pogriješi jednom! Neće svijet propasti. Šta ti se može desiti?“

Napisao je on malo dužu poruku koju sam čitala a onda sjela i razmišljala o tome koliko se ja u stvari bojim greške. Bilo kakve.

I shvatila.

Puno. Previše. Toliko da u mnogim situacijama u životu stojim i ne radim ništa jer nisam sigurna da će to što uradim biti savršeno.

Na primjer – ne vozim, a imam vozačku već 10 godina. Prestala jer sam se bojala da će mi se negdje na cesti ugasiti auto, da ću negdje krenuti da se uparkiram a ljudi će mi se smijati jer to nije onako kao iz filmova savršeno. Da ću _________ – dopišite po želji.

Ili to sa engleskim, isti slučaj.

I tako sjedim i razmišljam otkud mi to i shvatim da se cijeli život ponašam kao da će mi iza ćoška sad iskočiti neka učiteljica koja će mi dati jedinicu ili me lupiti po prstima ako pogriješim.

Jer smo prošli kroz dresuru, pardon – školu, u kojoj su nas kažnjavali za greške. Na kontrolnim su nam gledali samo rezultat na kraju, pa čak i kad je postupak bio tačan a zeznuo si se u računanju nije ti bio priznat zadatak. Na diktatima iz engleskog su nam odbijali bodove za svaku pogrešno napisanu riječ, a broj bodova je uticao na ocjenu.

I kad to radiš godinama, neki od nas postanu dresirani. I dalje idu kroz život očekujući odbijanje bodova i manju ocjenu. Nema veze što je život nešto potpuno drugo, najčešće nismo ni svjesni šta nas muči i gdje je kočnica.

Divan kraj ovog teksta bi bio u stilu bajke – prepoznala je gdje je njen problem i nakon toga joj je život postao med i mlijeko, sve se složilo kao u savršenoj slagalici.

Prava je istina da sad znam gdje mi je problem i to je ogroman korak za mene. Onaj od 7 milja, koliko god da je to u životnim kilometrima. Međutim, u praksi to znači da se veoma polako oslobađam i usuđujem raditi stvari bez obzira na greške. Na primjer, sad sam na Spark.me konferenciji komunicirala sa strancima na engleskom i samo sam se malo nervirala kad nisam znala pričati onako tečno kao na našem i kad bih zapela na nekoj riječi. Malo – toliko da valjda neću dobiti čir na želudcu zbog toga :D

Ali me niko nije pojeo, niko mi se nije smijao, nisam dobila jedinicu i nisu me tukli, ni po prstima ni inače. I to je baš nekako super osjećaj.

Ne znam još kakav je osjećaj kad se totalno izblamiraš i kad ti se smije pola svijeta, a ona druga polovina čeka da se okreneš pa da se i oni krenu smijati. Ali kontam da me ni to neće promašiti da saznam. Moguće ako stvarno krenem sa vožnjom da će mi se to prvo desiti :D

I znam da je ovo tek prvi korak i da neće biti lako od-dresirati se niti promijeniti navike i ponašanje. Ali je neophodno.

A mislim i da je veoma bitno mijenjati u kulturi, posebno školstvu, neke stvari. Jer nisam ja jedina koja je tako iskodirala poruke koje je slušala godinama i koja se muči sa njima. Znam da nisu svi i da je ključna stvar osobnost djeteta, odnosno osobe. Ali mnogi su isto ovako shvatili pravila. Jesam u pravu? Napišite mi svoja iskustva – koliko se vi bojite grešaka i koliko vas to zeza u životu?


19 comments

  1. To se zove preterana potreba za kontrolom – boljka od koje bolujem i ja. Meni pomaze da sebi ponavljam recenice poput “U zivotu za mnogo stvari ne postoje garancije”, “Ne znas dok ne probas” ili “Vredi rizikovati ponekad. Mozes se i prijatno iznenaditi” :)

  2. Ala me opisa, svaka ti čast! Ne verujem! Od engleskog, preko vožnje do potrebe da ono što radim uradim kako treba ili ne uradim uopšte. Neke glupe stvari mi mogu biti takav stres od kojeg mi opada kosa (valjda sam zato “obdarena” retkom) Strašna je to stvar koja mnogo koči u životu i pojma nemam odakle mi. Meni možda najpre iz vaspitanja u porodici i večitog upoređivanja sa drugima (koji su na kraju ispali gori od mene – al’ ne pomaže da se izlečim).

  3. Pre baš mnogo, ali onda sam, kao i ti, počela da shvatam da nije toliko strašno pogrešiti. Ali npr. imala sam do relativno nedavno otpor prema učenju engleskog zato što sam mislila da svi drugi govore savršeno i da je to nemoguće dostići. Zatim sam, između ostalog, pročitala tekst o tome kako svako ima određeni nivo znanja do koga je došao trudom i ulaganjem i da je sasvim ok grešiti, a i videla sam da i naši ljudi koji su na najvišem nivou ipak ne znaju baš svaku moguću reč i gramatičko pravilo.

  4. Neki dan slusam podcast Heroine gdje se bas govorilo o toj teznji da sve bude savrseno, i izgleda da je kod nas zena vise izrazena. Nisam provjerila da li je to naucno dokazano, ali uhvatim se cesto da je upravo taj perekcionizam ono zbog cega i ja nekad stanem u mjestu, i potrebno je malo podsjecanja na sve dobro sto se desi kad se toga oslobodim da krenem dalje. U svakom slucaju, spoznaja je prvi korak. Samo naprijed!

    Eh, imam i jedno pitanje za tebe. Posto svaki dan putujem autobusom, volim da slusam podcast emisije koje mogu da snimim na telefon (koristim aplikaciju Podcast Addict). Zasad je sve sto slusam na engleskom (npr. Radiolab, More Perfect, Serial, Political Gabfest, TED Radio Hour, This American Life, The Moth, Modern Love, Heroine…) jer sam trenutno u Americi i nisam u toku da li iko snima podcasts na nasim prostorima, a bas bih voljela da nadjem nesto takvo. Imas li ti mozda neku preporuku?

    1. Da, moguće mada sam evo dobila i dosta komentara muškaraca koji kažu da ih muči isto. Biće da je i do Balkana puno :)

      A raspitam se za podcaste na domaćem jeziku, sad ovako na prvu ne znam nijedan :/

  5. Perfekcionizam me donedavno kocio u zivotu do te mjere da sam, u situacijama kad sam znala da nesto necu odraditi savrseno (po nekim mojim mjerilima) unaprijed odustajala ubijajuci svaku zelju u sebi. Ako neka situacija, dogadjaj, postupak, bilo sta, u mojoj percepciji nije bio savrseno, izjednacavala sam to sa neuspjehom, dakle, nije bilo sredine. Osim sto sam psihicki bila iscijedjena krpa, shvatila sam da ne zelim takve obrasce razmisljanja i ponasanja prenijeti na vlastito dijete. Nakon razgovora sa kompetentnim osobama, brda procitanih tekstova, korak po korak oslobadjam se samonametnutih nerealnih kriterija i u svojoj 36-oj godini shvatam da savrsenstvo ne postoji, dopustam i sebi i drugima greske, sve je ok dok nas one ne sputavaju na putu kojim idemo. Hvala na divnim tekstovima, Hana, uvijek natjeraju na razmisljanje :)

    1. Hvala tebi na javljanju koje daje nadu da ćemo i mi ostali uspjeti pobijediti svoj perfekcionizam i potrebu za kontrolom. Raduje me kad god se javi neko ko je to uspio ostaviti iza sebe :)

  6. Sad bi ja tebe ohrabrila i rekla da se samo odvažiš na nešto bez razmišljanja, ali bolje da držim jezik za zubima, jer ni sama nisam bolja. Bojim se grešaka, i te kako.
    Vidim da spominjete podcaste, ja planiram pokrenuti svoj, snimila sam i 2 epizode, a znaš što me koči da ih i objavim- neki glupi, neutemeljeni strah od neuspjeha, sto pitanja se vrti po glavi.
    Divim se ljudima koji preko greške (pa čak i ismijavanja od drugih) pređu kao da se ništa nije dogodilo. Vjeruj mi, ja zbog sitnica ne spavam noćima. Ludo, pa živi, znam :D
    Već sam rekla, ali nije zgorega ponoviti, skidam ti kapu za video koje radiš!

    1. Draga Mirna, tačno znam sa čim se mučiš i boriš. I nadam se zbog svih, a posebno zbog tebe da ćeš prevazići te strahove i pustiti podcaste. Meni je za videa pomogla, odnosno u njih me skoro gurnula knjiga “Big Magic” Elizabeth Gilbert. Pričala sam o njoj u ovom videu pa ako nisi pogledala baci pogled, a potraži knjigu svakako. Mislim da će ti pomoći da napraviš tih nekih dodatnih par koraka ka oslobađanju od straha od neuspjeha :) https://www.youtube.com/watch?v=z-XUOrSEh5M

  7. Potpisujem sve :) Isto se i sam osjećam, a to što sve što radimo je instant svima dostupno ili čak i ovisi o dostupnosti velikom broju ljudi ne pomaže u otklanjanju tog straha.

    Ali iako sam toga svjestan i imam konstantnu tremu za sve public/online aktivnosti još nisam našao način da si te simptome malo ublažim. Nadam se skorom tekstu gdje ćeš otkriti neki dobar savjet baš za to ;)

  8. U potpunosti se proalazim u mnogim rečenicama koje si napisala.

    Imao sam i sam strah od engleskog jezika prilikom pisanja za jedan blog i neprestano sam gnjavio ljude da mi ispravljaju pogreške, a onda sam u tridesetoj shvatio da to mora prestati i da ljudima stvarno nije bitno jesu li te moje rečenice 100% gramatički ispravne već kakvu ja njima poruku šaljem. I sada pišem u potpunosti slobodan i manje brinem ukoliko sam pogriješio.

    Kod mene nije bio samo slučaj hoću li pogriješiti već nekako i to da sve mora biti savršeno što radim. Ali srećom i to me polako prolazi. Trudim se da ono što uradim bude najbolje, ali ne inzistiram više toliko na detaljima s obzirom da kad radiš s ljudima u grupi to itekako može biti frustrirajuće za njih. Na kraju je ipak važno da smo svi zadovoljni s urađenim i dobro odrađenim poslom.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X