Autor: Hana Kazazović
Zadnjih dana intenzivno razmišljam o tome zbog čega toliko volim čitati biografije i autobiografije velikih ljudi, jer sam nakon Ajnštajna uzela i pročitala „Sa pašnjaka do naučenjaka“ Mihajla Pupina i „Moji izumi“ Nikole Tesle. Znala sam da se u tome krije nešto što više ima veze sa mnom, nego sa njima, samo nisam uspijevala da dođem do toga. I jutros, nakon ko zna koliko ispisanih rečenica u jutarnjim stranicama, prepoznam o čemu se radi.
To je bio baš onaj „Eureka“ osjećaj, onaj kad ti se razmaknu zavjese i nađeš nešto što dugo tražiš.
U pitanju je strah, odnosno djelovanje uprkos njemu, ako strah postoji.
Ako svako od nas ima neko sidro koje ga drži u mjestu i ne dopušta mu da zaplovi prema svemu onome što bi želio ili mogao, moje sidro je strah.
Prepoznala sam ga konačno.
Prepoznala sam ga razmišljajući o tome šta je ono na šta uvijek reagujem i šta me uvijek oduševi. Prepoznala sam ga razmišljajući o tome šta je ono što u meni probudi zavist, emociju koju ne volim i koja me, kad je osjetim kod sebe, uvijek učini nesrećnom zbog toga što je tu. A nisam mogla, do jutros, naći odgovor na pitanje otkud ona tu. Na čemu ja to ljudima zavidim?
Na tome što se, uprkos strahu, odluče učiniti ono što žele. Jer, kako Elizabeth Gilbert kaže u svojoj knjizi, strah je dobar i samo ludaci se ne boje. Strah nas spašava, odnosno tu je da bismo opstali u ovom svijetu.
Samo, velika je razlika između toga kad te strah spašava da ne budeš potpuno blesav i ne činiš stvari koje bi mogle biti opasne po život, i straha koji te usidri negdje i ne da ti da zaploviš prema svojim željama i ciljevima.
Kako sam uspjela prepoznati da je moje sidro strah?
U suštini volim onaj proces u kojem ne uspijevam vidjeti nešto što mi stoji pred očima i bitno je, a ja kao najpametnija stalno gledam negdje preko ili pored.
I tako sjedim i pišem jutarnje stranice i u njima raspravljam o Pupinu i Tesli, jer sam pod utiskom autobiografija i videa koji sam snimala o njima. Raspravljam sa sobom o tome šta me to kod njih najviše fascinira. I sjetim se da sam se bukvalno naježila čitajući o tome kako je Pupin sa 20 godina prodao sa sebe sve, i šubaru i kožuh i od tih para kupio brodsku kartu za Ameriku jer je želio tamo ići i učiti. I ostalo mu je samo 5 centi i pri tome nije imao više ništa, ali ga to nije spriječilo da se ukrca na brod, iako ni u Americi nije znao nikoga, a nije znao ni jezik.
Hrabrost ili ludost? Znam da sam to i tada pomislila.
Jednako kao i Tesla – najviše sam se oduševila time što je toliko vjerovao u sebe i u ono što radi da je čak na sebi radio sulude eksperimente.
Nisu me u tim autobiografijama oduševljavali njihovi izumi ili znanje, nego baš to što su vjerovali u nešto i jako željeli određene stvari i za njima išli bez obzira na sve „zdravorazumske“ razloge protiv.
Onda se okrenem Spark.me konferenciji jer planiram, ako sve bude kako želim, ići i ove godine tamo. I kontam – šta je to što mene toliko vuče ka toj konferenciji, kad sam ih prošla ne znam ni sama koliko, ali samo u njenom slučaju ja tokom cijele godine pratim na Twitteru hashtag #SparkMe i vraćam se snimcima predavanja koje sam odslušala? Sjetim se prvo onih predavanja koja su na mene ostavila najveći utisak i prepoznam obrazac – u svima njima su govornici pričali o ostvarenju svojih planova i snova, a do njih su došli tako što su uradili nešto što su željeli uprkos svemu onome što je moglo poći naopako. Peter Sunde, Timo Vuorensola, Scott Berkun, Hjörtur Smárason, samo su neka od imena koja su mi se izredala pred očima i svako od njih je imao takvu priču – djelovanje bez obzira na strah.
Oni su odvezali svoje sidro.
Ako ćemo realno – ideja da se u Crnoj Gori pravi internet konferencija svjetskog karaktera sa predavačima svjetskog ranga je upravo ista stvar – djelovanje uprkos svemu onome što može poći naopako. Prepoznala sam tu energiju pa sam se vezala za nju.
Jer ja sam specijalac koji uvijek može u glavi vidjeti sve što može poći naopako. Naime, ja to radim dobar dio svog života.
Možda je početak problema u „lekciji“ koju sam nekad davno čula od svog tate, a koja glasi „U svakoj situaciji računaj sa najgorom mogućom varijantom, budi spreman na nju, tako da ti sve što se desi bolje od toga bude kao bonus“.
Kad danas razmišljam o ovome, shvatam da sam slučajno ovu lekciju naučila pogrešno. Super je predvidjeti sve moguće loše varijante koje se mogu desiti. Tako budeš spreman i znaš kako reagovati na njih. Ali, pogrešno je u glavi napraviti SAMO LOŠE scenarije, ne ostavljajući prostora za sve DOBRO što je vrlo izgledno da se desi.
Da sam ja bila na mjestu Pupina kad je krenuo u Ameriku, nema šanse da bih se ukrcala na brod sa samo 5 centi. Horor filmovi su romantične bajke u odnosu na ono što bih zamislila da mi se može desiti. Sigurno je i Pupin bio svjestan svih opasnosti koje su mu prijetile ali je vjerovao u sebe i u to da će uspjeti pronaći rješenja za sve probleme koji mu se nađu na putu.
Sjedim i razmišljam – koliko takvih priča moram čuti da povjerujem da sam sposobna i dovoljno pametna da nađem rješenja za probleme sa kojima ću se sresti?
Jer, činjenica je da te problemi ne zaobilaze kad si usidren. Dođu do tebe, pa opet imaš da se boriš sa njima, a pri tome ne mrdaš.
Sjedim i razmišljam – koliko stvari sam propustila zbog straha? A realnost mi kaže da se ja nisam ništa manje bojala ili bila sigurnija.
Sjedim i razmišljam – do sada sam bila 3 puta na Spark.me konferenciji i sva tri puta sam išla na krstarenje koje je takođe dio nje. I nijednom se nisam kupala na krstarenju, a to su radili skoro svi ostali. Sva tri puta sam sjedila na plaži ili na brodiću i gledala ih zavideći im.
Recite slobodno da nisam normalna, a znam to sad i ja, mada jesam veći dio života sumnjala. Nemam normalan razlog zašto sam to radila, a sramota me napisati ovdje šta sam sebi kao razloge navodila te 3 godine.
Ali zato sad javno obećavam – ove godine ću se kupati, ako bude normalno vrijeme i ako to budu drugi radili. I organizatore molim da me, ako budem zdrava a nađem neko „opravdanje“ zašto to ne radim, slobodno bace sa broda pozivajući se na ovaj tekst.
Makar ne uspjela odvezati ono svoje sidro u potpunosti, da bar malo plivam :)
P.S. Ovo ispod je video koji je takođe nastao nakon čitanja autobiografija Tesle i Pupina. U njemu sam ispričala kakve sličnosti sam prepoznala između njih i startupa. Osim mene, tu su i Frki i Laki – ko ima mačke zna da je teško bilo šta u kući uraditi a da se one ne umiješaju – pa je tako bilo i sa snimanjem ovog videa :D
Ne mogu da vjerujem, razumijem da postoji neki strah od mogućeg lošeg scenarija, ali da se ne bućneš?! Ne, ne za to nema opravdanja :) Probaj jednom da se odvažiš da uradiš nešto što želiš bez obzira n mogući loš scenario, pa makar to bila i sitnica. Probaj! Moraš da probaš!
Hoću, definitivno moram to napraviti.
I nije da se pravdam, kupala sam se ja na plaži prije toga, nego nisam na krstarenju kad su svi :D
Najvise od svega volim tekstove na ovom blogu. Hana, hvala na njima.
Hvala puno :)
Ne znam kako mi je promakao ovaj tekst, baš sam se pronašla u njemu. Pogotovo u onoj rečenici da nas problemi ne zaobilaze ni kad smo usidreni. O da, istina prava! I sama prolazim taj put od saznanja što me koči (strah) do pronalaska načina da mu se otmem (ili zaplivam, kako si ti to lijepo rekla). Nije lagano, ali nevjerojatno koliko sam toga dobroga već do sad postigla, a tek sam se počela oslobađati.
Ne znam jesi čitala biografije od Elon Musk i Steve Jobs?
Kao da sam ja pisala :) Strah je toliko dosadan i naporan i toliko paralise i oduzima dragoceno vreme i trenutke. Okupaj se, pa makar bila i sama, videces bice ti super, bices uauuuu :)! Ja sam skoro uradila nesto, sto apsolutno ne lici na mene(upravo sam sebi postavljala pitanje “Hrabrost ili ludost?”, ali morala sam i evo me… ziva sam. Uzivaj i javi kakva je bila voda ;)
Hoću obavezno :)
Hvala puno!