Autorica: Hana Kazazović
Često razmišljam o tome šta u stvari ima najveći i najjači uticaj na čovjeka, na ono kakvim on postane i kako se nosi sa životom koji živi. Nemoguće je dati neki generalni odgovor jer na svaki primjer iz kojeg zaključim kako je presudan odgoj i porodica nađem tri puta više primjera koji me demantuju u tome i pokažu mi da je presudila čovjekova volja ili želja za znanjem i promjenama.
Razmišljam o tome posebno nakon čitanja knjige “Educated” Tare Westover. Pisala sam o njoj detaljno ovdje, ali recimo da je Tara upravo primjer toga koliko u stvari porodica i odgoj ne moraju biti presudni. Jer sve ono što je ona učila od svojih roditelja, od svoje majke i oca je govorilo “Poklopi se i prestani misliti da možeš ili zaslužuješ bolje i više od ovog sad”. I opet se uspjela otrgnuti od svega učeći i radeći na sebi, mada ona to nije tako zamišljala kad je počela sa svim. Nije isplanirala i rekla “Ej, ja hoću da živim drugačiji život od svoje majke i zato ću sad upisati koledž pa raditi dalje na sebi”.
Često razmišljam o sebi – zašto sam ovakva kakva jesam. Jer, recimo, ja oduvijek mislim i smatram da žene trebaju biti i jesu ravnopravne s muškarcima. Ja se nikad nisam osjećala manje vrijednom ili sposobnom zbog toga što sam žensko. I ja sam ona koja je u suštini feministkinja, mada sam veoma kasno postala svjesna da jesam.
Jer, mene nisu nikad vaspitavali ili odgajali na način da to postanem ili da mislim ovako kako mislim. I razmišljajući o svemu, otkud da je to meni sve normalno i kako to da ja podrazumijevam jednaka prava s muškarcima a mnogim ženama realno još uvijek moji stavovi djeluju čudno, shvatila sam nešto.
Ja sam u stvari imala u životu puno sreće. A ta sreća je 90% skoncentrisana u jednoj osobi, a to je moja mama. Jer, realno, ona je ta koja je u mene sve te stavove i razmišljanja utkala, što genetski, što svojim primjerima. U suštini, ne mogu se sjetiti nijednog razgovora u kojem ona meni drži predavanja na način “Znaš šta, Hana, žensko si pa moraš ovo ili ono”.
Mislim da u stvari moja mama, zajedno s tatom naravno, nikad nije mene odgajala po rodu. Mislim, naravno da je znala od početka da sam djevojčica :D Ali to nije kod njih dvoje uticalo ni na šta, osim možda na povremeno izbor odjeće koju su mi oblačili. Mada znam 100% da je i tu praktičnost uvijek igrala bitniju ulogu od dizajna :)
Ja sam se igrala i s autićima i sa lutkama. I pošto sam 7 godina kasnije dobila i brata mogu skoro sa sigurnošću tvrditi da nikad nismo imali različite odgojne metode u fazonu – ti si dječak pa ćeš ovo ili ti si djevojčica pa trebaš ovo. Ja sam u suštini odrasla potpuno nesvjesna toga da sam djevojčica i da zbog toga trebam raditi nešto drugačije od dječaka. Realno i stvarno nisam kroz odrastanje nikad suočavana s tim da sam zbog bilo čega drugačija.
Zato se nama moglo desiti da moj brat izjavi onu poznatu rečenicu, nakon što je vidio Radu za mašinom za šivenje “Aaaa, svašta, prvi put vidim da žene šiju”. Jer – znate kako kažu “Djeci ne govorite, djeci pokazujete”. A kod nas je to itekako bilo izmiješano. Tata je šio, prao suđe, peglao – potpuno ravnopravno s mamom. Osim šivenja, ona je od toga brzo odustala :D
I još važnije od svega – moja mama je živjela tu ravnopravnost potpuno. Pisala sam u tekstu “Hvala babi i dedi…” o tome da je vjerovatno to sve krenulo od njih, jer da deda nije smatrao kako ženska djeca trebaju imati obrazovanje i poslao ih da se školuju, ko zna kako bi se dalje sve razvijalo. Ali je mama otišavši od kuće sa 14 godina u školu u grad dalje uglavnom bila svoj majstor. Vjerovatno su škola, knjige koje je čitala i ono nešto što je valjda imala u sebi, bile presudne u njenom formiranju. I dovele do toga da ona svoju djecu vaspitava tako da im naglasak stavlja na obrazovanje i marljiv rad te poštenje.
Šta meni nisu govorili dok sam odrastala
U životu sam se naslušala priča o roditeljima koji djeci od malena govore “Kad odrasteš pa se udaš / oženiš…” ili “Moraš znati dobro kuhati jer si žensko”. Znam da mi mnogi ne vjeruju ali moji mama i tata meni nisu nikad u životu rekli sličnu rečenicu. Ni meni niti mom bratu. Ja sam u djetinjstvu slušala o tome kako je važno znanje i to važno zbog mene a ne zbog ocjene i kako trebam završiti školu da bih bila spremna za život. Udaja kao pojam nisu nikad spominjani, prosto nisu nikad bili tu ni kao tema. Ako bi se nekad neko u familiji dotakao toga obično ih je mama ušutkala na način da to nije bitno i da je to nešto što je do mene – moj izbor.
Vjerujem da je puno lakše kad ne misliš o tome da se nešto za tebe podrazumijeva i da moraš. Mada mene mama jeste proganjala dok nisam završila bar Višu poslovnu školu umjesto fakulteta. To je bila naša bitka, nešto što sam ja izbjegavala i s čim sam se mučila jer su me rat i izbjeglištvo poremetili u planovima i onda nisam dugo uspijevala da se pronađem i snađem u tom životu kasnije.
Sjećam se i kad je jednom pravila neki kolač a ja je pitala je li nam to dolaze gosti. Pa mi se nagovorila da nisam normalna i da je ne zanimaju gosti i da pravi kolače za nas jer smo važniji mi a ne potencijalni gosti. Naučila nas je da se ne obaziremo na druge i da ne mislimo o tome šta drugi misle o nama. Nije to bilo u fazonu “E hajde sad da vas naučim to i to”. Nego je tako živjela i živi i danas. Jer, opet se moram vratiti na kolače – nikad nije bilo “Ovo sam napravila za nekog drugog a vi to ne smijete dirati jer moram ostaviti dobar utisak na druge”. Ne – znalo se, ono što ima u kući ima za sve nas. A ako se desi da na primjer dođe neko pa ne pojede kolač ili ne znam šta – pa šta, nije smak svijeta.
I moram spomenuti još jednu slučajno pokupljenu maminu lekciju vezanu za 8. mart. Jer rekoh već – nije moja mama vaspitanje i odgoj radila na način “E sad učimo o ovom ili onom” nego je prosto živjela, balansirajući između redovnog posla od 7 do 3 i porodice sa dvoje djece. Jednog osmog marta je čekala tatu da dođe s posla i on je kasnio, zadržavši se vjerovatno na proslavi na Rudniku. Dolazeći kući donio je buket cvijeća. I taj buket je odmah završio u kanti za smeće uz rečenicu “Jebote cvijeće, ja kod kuće nemam hljeba, ne mogu djecu ostaviti da odem kupiti hljeb a on mi nosi cvijeće!”
Lekcija o prioritetima i o tome šta je važno. Lekcija o tome šta je u stvari osmi mart. I ništa u mom životu na mene nije ostavilo jači utisak i ništa nije bolje zacementiralo moj pogled na ravnopravnost od toga. Jer – nema tog buketa koji može zamaskirati sve ono što je pogrešno poredano. A odnos između dvoje ljudi se ne gradi na dobar način ako oboje te prioritete ne znaju i ne poštuju.
Rekoh već – imala sam sreće jer su me zapali ovakvi roditelji. Imala sam sreće jer imam ovakvu mamu. Mamu koja se sa 29 godina udala za 7 godina mlađeg tatu, tad nekad davno 1976. Mamu koja je bez problema prkosila svim društvenim i porodičnim normama i svima onima koji se nisu slagali s onim što je za sebe htjela i željela. Priče o tome su priče koje sam slušala dok sam odrastala i iz njih sam rasla.
Imala sam sreće jer ja nisam ni blizu jaka kao Tara Westover i ne bih se nikad mogla otrgnuti od uticaja svoje porodice. Za ove 43 godine ja sam sebe upoznala prilično dobro i znam da nisam čak jaka ni kao moja mama. Zato je u mom slučaju presudna sreća. Jer sve što jesam i sve ono što je u meni slobodno i hrabro – jesam zbog nje i toga kako je ona živjela i šta mi je i svjesno i nesvjesno govorila.
I znam da su žene poput moje mame manjina i danas. Vidim to po društvu u kojem živim i po tome što i danas puno toga što je ona radila mnogi gledaju u čudu. Čujem oko sebe one koje govore “Muž ti pričuvao djecu?!” kao da su djeca samo ženina a ne i njegova. Ili one koje kažu “Pa normalno da on ide u kafanu a da ja sjedim kod kuće, neće meni uz suknju sjediti”.
Svaka od nas ima mali milion primjera u kojima su je gledali i treitrali drugačije samo zato što je žensko. Kao ono kad sam ja bila gazdarica i vlasnica radnje a mušterije redovno dolazile i tražile gazdu da bi dogovorili posao s njim. I gledali me kao da sam rekla ne znam šta kad kažem da sam ja ta s kojom trebaju pričati.
Zato je 8. mart, današnji praznik, važan i biće na ovim prostorima važan još dugo. Jer žene mogu do jednakih prava samo uz podršku i svijest o tome da niko nije manje ili više vrijedan zato što je muško ili žensko. I zato danas pisah o svojoj mami – da bude možda inspiracija drugim mamama. Nije to ni tako težak posao – samo trebate svoju djecu posmatrati jednako i vaspitavati ih isto, bez obzira na to kojeg su roda. Kad odrastaju neopterećeni tim, onda će oni ostatak lakše sami izgurati.
Zato, hvala ti, mama <3
