Autorica: Hana Kazazović

Tragamo za njom, sve što radimo obično kao krajnji cilj ima sreću. A opet – malo ko sa sigurnošću može reći da je sretan. Obično postanemo svjesni tog osjećaja kad prođe i kad se suočimo s teškim trenucima. Tad zastanemo pa vrtimo u glavi “E, ono kad sam sjedila i pila kafu u bašti pored rijeke, tad sam bila sretna… samo u tom momentu nisam to znala”.

Uglavnom je tako. 

Sreća je možda neprimjetna i zato što je brkamo s euforijom. Očekujemo da ćemo sretni vrištati, skičati i lupati nogama o pod. Sve ono tiho, što grije dušu, sav mir koji bude u nama često prihvatamo olako, kao da je to u stvari normalno stanje. I ne zovemo to srećom jer nije bučno i previše vidljivo. Želimo da nam se puls ubrza, da pršti smijeh, da vazduh zvoni od radosti oko nas. 

Radost jeste sreća, naravno. Neki će reći da je to isti osjećaj. Preispitujem sebe i ne znam je li to isto ili imaju skale po kojima si radostan, ali ti još malo fali da budeš sretan. 

Ili je sreća ono što te prati i pomaže ti u životu? 

“On je sretne ruke”, čuješ.

“Pomazila ga je sreća danas”, kažu za neke.

Pa djeluje da je sreća u stvari nešto kao čarolija – desi se povremeno i nema veze s tim kako se osjećaš.

Je li sreća pasivna ili aktivna? Da li je osjetimo kao stanje kad smo sretni? Ili nas povremeno prati i nekad posjeti?

Šta biste vi odabrali? Da li više volite da vas sreća povremeno okrzne i sačuva? Ili vam je draže da je prepoznajete u sitnicama? 

Da li biste radije da vas talas sreće zapljusne nekoliko puta u životu, da na primjer dobijete velike novce odjednom, doživite nezaboravno putovanje ili ostvarite nešto što vam djeluje nedostižno? 

Ili birate lagano i ritmično zapljuskivanje njenih talasića? Onakvih koje možda nećete čuti ni primijetiti na prvu, dok ne zastanete i vidite da su tu.

Nije da možemo birati, pitam ovo više figurativno. Jer vjerujem da ove male talase svako često u životu ima uz sebe. Samo ih možda nije svjestan. 

Zauzeti obavezama, očiju uperenih u daljinu i isprogramirani na veliko, ne primijetimo oko sebe sitnice koje nam govore da smo baš sad u stvari sretni. I  kad se desi nešto da nas zaustavi i natjera da se zagledamo u sebe, shvatimo da redovnu dozu sreće imamo.

Nije to zadovoljavanje malim. Nekad sam mislila da jeste, priznajem. Nekad mi je djelovalo da to što ne sanjam o slavi ili velikom uspjehu znači da nemam ambicija ili da sam svoje želje i maštanja ograničila na malo.

Ali, nije malo kad si u duši miran i kad te ništa ne “žulja”. Nije malo kad imaš da jedeš i piješ i kad ne strahuješ od toga hoćeš li to imati i za 2-3 mjeseca. 

Nije malo kad možeš iz kuće izaći i otići kud želiš. Da, nisam to radila često jer introverti uvijek biraju mir i takva sam, šta ću. Ali – sama svijest o tome da mogu šta god hoću je bila dovoljna.

Nije mala stvar kad možeš planirati mjesecima unaprijed. To je, ispostavilo se, luksuz, samo toga nismo bili svjesni. Jako mi fali to što nemam za šta da se “uhvatim” u budućnosti. Uvijek sam imala datum, nešto čemu sam se radovala. Predstava u pozorištu, promocija knjige, put u Jajce, vikend u Blagaju, konferencija u Crnoj Gori, predavanje na Jahorini. Nisam putovala puno niti daleko, ali je meni i ovo bilo dovoljno da iščekujem. 

U ovom blesavom vremenu mi ta iščekivanja najviše fale. 

Čak i ono da se raduješ kafi s prijateljicom.

Ja koja sam 90% svojih aktivnosti radila online i uživala u svim mogućnostima koje nudi internet plačem od muke kad dobijem email u kojem se spominje webinar ili online predavanje. Propustila sam ne znam koliko odličnih stvari tako jer mi je puna glava i ne mogu da se fokusiram ni na šta. 

A mogu da izađem i hodam napolju, ne brani mi niko. Međutim, radim to rjeđe od ljudi koji su u obaveznoj izolaciji, čini mi se. Kad me pitaju zašto, ne znam. 

Da, fali mi razlog za hodanje, ali nije da sam ga imala inače pa sam hodala češće. Znala sam staviti slušalice i obići svoju turu samo radi hodanja. Zašto to ne radim sad?

Ne znam. 

Nije samo do maske, mada je ona prva koja me napomene da ništa nije normalno. Kad je stavim (a obavezna je kod nas da se nosi) ne mogu čak ni bilzu da se uživim u ulogu Hane koja je izašla da prošeta jer je to zdravo. Ne mogu da ignorišem zatvorene kafane u koje inače nisam išla češće od 1-2 puta mjesečno. Ne mogu da ignorišem redove ispred prodavnica koje me napomenu da ja možda hodam, ali da sve ostalo itekako stoji.

Lakše mi se zatvoriti u kuću i zaroniti u knjige, serije i filmove koji me zabave dovoljno da ne mislim o sutra. 

Šta je na kraju sreća? Stanje u kojem si miran, ne “žulja” te ništa, imaš par ljudi koje voliš i s kojima možeš biti ono što jesi, imaš određeni nivo sigurnosti u životu i slobodu da radiš šta hoćeš, sve dok drugome ne nanosiš štetu.

I da planiraš – za sreću je važno da možeš planirati bilo šta. 

Sreća je onih par prvih sekundi kad se probudiš. Znate onaj osjećaj kad tek otvorite oči i osjetite mir. E pa – sreća je kad vam taj mir ne narušava “paljenje mozga” i suočavanje s vlastitim životnim stvarnostima. Onaj kome utisak tih prvih par sekundi nakon buđenja ne naruši vlastita svijest je sretan. I dobro je kad je toga svjestan.

I da dodam i ovo: da je sreća cvijet – bila bi maslačak. Ima je puno i svuda, a dolazi u raznim oblicima. Na prvu mnogima maslačak možda i nije lijep, ali ne kažu džaba da je ljepota u oku posmatrača. Tako nekako često bude i sa srećom.

Kako vam mogu pomoći?:




Kako vam mogu pomoći?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.