Autorica: Hana Kazazović

Često čitam umrlice. Pogledam u kojoj je godini osoba morala otići s ovog svijeta, a onda iščitam ko je sve ostao iza nje. Ko su oni kojima će najviše nedostajati? Bračni drugovi, djeca, roditelji, braća, sestre, rodbina, prijatelji… 

I nikad među ožalošćenima nisam vidjela ime psa ili mačke, na primjer. A i oni nakon smrti svojih vlasnika jako pate. Ostali su bez osobe za koju su bili vezani, bez osobe koja je njima bila cijeli svijet i od koje su zavisili. I onda se desi, nažalost, da im se život mora u potpunosti promijeniti. 

Sve češće čitam apele za udomljavanje baš takvih ljubimaca. Nekad nema nasljednika koji bi preuzeli brigu o njima, a nekad prosto ne postoji mogućnost. 

Šta se dešava u takvim situacijama? Ko se pobrine za njih? Da li završe na ulici ili se nađe dobra duša koja im pomogne?

Zavisi… Od toga gdje žive i koliko su sretni. Ako su u Zenici, onda imaju veliku šansu da budu spašeni i zbrinuti zahvaljujući Udruženju za spašavanje i zaštitu životinja “Šapa”. Mogla bih o ovom udruženju napisati knjigu, jer njihov rad pratim od samog osnivanja što znači skoro 11 godina. Ali umjesto knjige, napisaću ovdje svoje iskustvo – umjesto klasične zahvalnice ili ordena kojeg bih im inače dala, samo da imam mogućnost.

Megi ili Gaga je starica, pas koji ima najmanje 12-13 godina. Godinama je hodala s jednim čikom i još nekoliko pasa, pa se nakon njegove smrti zaustavila u Travničkoj ulici. Sterilisana je u januaru davne 2010. Godine. Broj markice 366. Tako sam je često zvala – “dragi moj 366”. Upoznala sam je kad sam doselila u ulicu i sretala je skoro svaki dan. Godinama je njena “baza” bila zgrada preko puta Instituta, a njena osoba teta Jasna. Jasna je hranila, mazila i pazila. Jasna je sklanjala kod sebe u ulaz da spava kad god je hladno ili kiša. Jasna je izlazila na prozor na svaki njen lavež, da vidi šta se dešava, da li je neko dira ili prosto Gaga dokazuje da je ona tu glavna.

Starica, kažem. Zadnjih godina se sve teže kretala, zanoseći polako svoju pozadinu, a sijede su joj polako prekrivale bradu. Od prošle zime je Jasna stalno ponavljala “Neće ona još dugo, teško da će ovu zimu preživjeti”. A ja bih svaki put pomislila u sebi “Samo neka bude tako, da kraj dočeka tu gdje je navikla i gdje je vole, da ne mora pred kraj života prolaziti kroz neki stres”. 

A onda je iznenada preminula teta Jasna. Svi u ulici smo bili u šoku i tužni. Megi je ležala ispred zgrade, na svom standardnom mjestu i na njoj se vidjelo da joj nije ništa jasno, ali i da je beskrajno tužna. Psima ne možeš objasniti šta se desilo. Na neki svoj način oni znaju. Vidiš im u očima da znaju, kao što sam i ja vidjela u Meginim tih dana dok je svako malo pogledavala na prozor očekujući da se nakon njenog laveža na njemu pojavi teta Jasna.

Znali smo da ne može tu ostati. Previše je onih kojima smeta i koji bi jedva dočekali da zovnu azil, a tamo ne biste ni dušmane poslali. Srećom, rekoh, živimo u Zenici u kojoj postoji udruženje kojem smo se mogli obratiti i koje je Megi/Gagu smjestilo na svoju skrb i obezbijedilo joj sigurnost i brigu za do kraja života, koliko god on trajao.

Ja sam išla da se oprostim s njom kad su došli po nju. I taj dan će sigurno ostati meni među najtužnijim u životu. Mazila sam je ondje ispred zgrade, dok po nju nisu došle dvije cure/žene. Uhodana ekipa koja nam je odmah rekla da ne smijemo pogriješiti kod njenog ubacivanja u kavez. Jer Megi nije pas kojeg je neko nosao i koja je na tako nešto navikla. Pa su u dobro organizovanoj akciji njih dvije uz moju i komšinicinu malu asistenciju Megi smjestile u taj boks i odvezle u pansion. 

Ja sam počela plakati tu na ulici, a onda sam utrčala u kuću i ridala iz sveg glasa. Zbog Jasne, zbog života koji ti se usere u sve kad ti to najmanje treba, zbog toga što je trebalo da Jasna isprati Megi s ovog svijeta jer je ona bila puno starija. Ali mi je veliko olakšanje u svemu bilo to što znam da je na sigurnom i što se o njoj sad brinu kao i Jasna. Da, nije na slobodi kao što je bila oduvijek, ali je bar voljena i pažena i ne mora se pod stare dane boriti za opstanak na ulici.

Tad sam djevojci iz Šape napisala da sam se umalo raspala i da ne znam kako oni to podnose stalno. Sjetila sam se kad su prije dvije godine spasili Macana i Šapi koji su takođe trebali biti odvedeni u azil. Pa su spasili Klempu, blesavka koji je uvijek bio toliko nepovjerljiv i koji se bojao svoje sjene. Ja sam išla u azil po njega i ta scena kad on sklupčan u ćošku kaveza drhti od straha mi je nešto što me proganjalo dugo. A onda je tako isprepadan počeo da se oslobađa i vrlo brzo dobio super dom u Njemačkoj, kod divne porodice. Kad sam gledala videa pitala sam ih treba li im odraslo dijete, da i mene nekako udome.

“Šapa” je bila uz mene i kad nam je otrovan Rex i još nekoliko pasa. Pokušavali su pomoći, vodili ga na liječenje i nažalost nije bilo uspjeha. Bili su tu i kad je Šarena udarena autom pa joj je noga bila jako loša, a ona nepovjerljiva toliko da su je jedva uhvatili. Pa je odvedena na operaciju, amputirana joj je noga. Provela je oko 2 godine kod njih na skrbi i dobila predivan dom u UK. I divno ime – Hana. Nazvali su je po meni, da.

Ljudi kod nas ne razumiju način rada udruženja i sistem volontiranja. Konkretno ovo udruženje u svom sastavu ima uglavnom djevojke i žene. Finansiraju se donacijama, najčešće izvana i zahvaljujući tome mogu brinuti o puno pasa koliko ih sada konkretno imaju na skrbi. Kad kažem brinuti, to znači da ih hrane, liječe i da skoro nema psa koji je u Zenici imao problem, nastradao ili je bolestan, a da oni nisu pokušali da mu pomognu.

I sve to rade volonterke koje često imaju svoje poslove, a slobodno vrijeme posvećuju životinjama. Kad su hvatali Šarenu, bila je skoro noć i kad je volonterka vidjela kakva joj je noga znala je da je ne smije ostaviti bez pomoći. Pa je satima obigravala oko nje i na kraju uspjela da je uhvati. 

Jednom sam ih zvala jer je Macan, tad još star nepunu godinu, zaglavio sa bar 100 krpelja na ušima. Ja sam skoro pala u nesvijest kad sam to vidjela. Dvije cure iz udruženja su došle na biciklima i uz pomoć veterinara koji ga je morao uspavati da bi bio miran i to sve podnio, satima sjedile tu na livadi i pincetom vadile jednog po jednog krpelja.

Kad sam ih zamolila da odvedemo Rexa na šišanje i kupanje, došla je jedna od njih i ja sam išla da pomognem. Kako psa od cca 30 kg odvesti iz auta do salona, a nije navikao na povodac? Tako što ga je ona fino uzela u naručje, kao da je kuče, i prenijela do tamo.

Uvijek mi je to bilo nešto što me posebno ostavljalo bez teksta. Ta njihova snaga, to kako curetak od jedva 50 kg zgrabi psa većeg od sebe i ponese kao da je ništa. 

Ljudi uglavnom ne razumiju zašto to rade i često se priča o nekim zaradama od pasa. Meni uvijek bude smiješno, jer ko je ikad išta deverao oko životinja ili imao posla s njihovim liječenjem, zna koliko to košta i koliko je tu problema i patnje. Znam sigurno da ne postoji plata za koju bi bilo ko radio ovo što oni rade, jer nema tih para za koje bi neko bio dostupan uvijek. Kao na primjer kad je neku noć oko 9 uveče momak napisao u grupi kako je vidio da je mačku u Travničkoj udarilo auto i da se odvukla na prednjim nogama. I tu objavu je vidjela volonterka, izašla u to doba iz svog toplog doma, tražila po ulici mačku, našla je i odvela na sigurno, te sutra do veterinara koji je ustanovio prelom karlice. 

Za koje pare bi neko od vas izašao u 9 uveče da traži povrijeđenu mačku koju ne zna? Aha, znam.

Nema ni tih para za koje bi bilo ko bio spreman na stalno izlaganje tugama. Svaka ta životinja ti zarobi dio srca i kad odlazi, ako ide u novi dom, patiš. A ako se razboli ili prosto umre od starosti, patiš još više. Ili ovako, kad joj umre gazdarica, patiš jer znaš da i nju boli i da je tužna. O varijanti da ne možeš pomoći svima i da stalno na sve strane ljudi ostavljaju nove kučiće da ne pričam (jer ljudima nije prirodna sterilizacija, ali je prirodno odvojiti bebe od mame i ostaviti na nemilost ulice).

Zato, cure moje drage i ovo par momaka što je uz vas – hvala vam. 

Hvala vam za Megi / Gagu.

Hvala vam za Macana i Šapi.

Hvala vam za Klempu. 

Hvala vam za Kojotića. Valjda se nekad oslobodi i postane maza kakav je sigurno u duši.

Hvala vam za Hanu (Šarenu).

Hvala vam za Vukicu.

Hvala vam za Rexa, bijelu Dogu i Mekanog.

Hvala vam za Jarana (onog iz moje ulice, blesavog).

Hvala vam za sve koje ne mogu nabrojati, jer rekoh – ovo je samo tekst, ne knjiga.

Hvala za sve one koji vam ne znaju reći hvala, ali to pokazuju mahanjem repićima.

Hvala za svu ljubav i pomoć koju ste dali i dajete. 

Znam da vas  mnogi ne razumiju i znam da mnogima smetate. Ali rekla sam vam davno – svako svijet gleda po sebi. I oni koji ne bi ništa radili volonterski i iz čiste ljubavi, prosto ne mogu shvatiti da postoje ljudi koji to tako rade. I kojima je dovoljna “plata” to što znaju da su nekome pomogli.

A nekad ću vam napraviti i orden. Makar neki u DIY izvedbi, od kartona <3