Piše: Hana Kazazović

Od jula mi stoji ta knjiga na stolu čekajući svoj red za čitanje, ali nikako da nađem vremena za nju. Uvijek se pojavi nešto hitnije i zanimljivije. Priznajem, stajala je najviše zbog predrasude – šta ja imam pametno pročitati u knjizi koju je napisao jedan fudbaler? I pri tome fudbaler koji je najpoznatiji po svojim ispadima na terenu, ako tako mogu nazvati grubu igru, te razvlačenju po medijima za svaku sitnicu.

Da, govorim o knjizi Ja sam Zlatan Ibrahimović – moja priča

I onda, prije desetak dana, odlučim da je pročitam da bih vidjela i sama o čemu se tu radi i da li ima išta zanimljivo u njoj. A jednim dijelom i zbog toga što sebe tjeram da, ako uočim predrasudu, napravim korak ka tome da je prevaziđem. Do sada me je upravo taj način mnogo puta obogatio i omogućio mi da upoznam stvari i ljude koje sigurno ne bih da sam se držala u nekoj svojoj zoni navike.

Uglavnom, knjigu sam pročitala za 2 dana. I nisam se pokajala što sam joj posvetila vrijeme niti jedne sekunde.

Konkretno, sam stil pisanja je nekako prilično jednostavan i često mi rečenice strše i zvuče malo blesavo. Međutim, knjigu je pisao David Lagercrantz (autor poznat po biografijama i književnim djelima u Švedskoj), a sa švedskog je preveo Ševko Kadrić. Vjerujem da je uzrok toj “blesavosti” u prevodu i nekako sam ubijeđena da originalni tekst ljepše zvuči. Ali dobro, i ovako može proći.

U knjizi se govori o Zlatanovom životu, od djetinjstva do 2011. godine. I čitajući je možemo upoznati kako je Zlatan rastao i stigao tamo gdje je sada, te sa kakvim se problemima sretao prilikom toga. Neću vam prepričavati knjigu jer to nije cilj ovog teksta.

Cilj je da vam prenesem poruku knjige do koje sam došla nakon čitanja, a to je da – koliko god djelovalo nemoguće, do uspjeha možete doći ako vjerujete u njega i radite marljivo i predano na njegovom ostvarenju.

Sam Zlatan na početku knjige kaže:

Želim poručiti svoj djeci da razmišljaju, posebno djeci koja osjećaju da su različita i drugačija od ostalih, koja se ne uklapaju uvijek u sredinu ili su na neki način odbačena. U redu je ne biti kao drugi. Nastavite vjerovati u sebe, meni se to isplatilo, usprkos svemu.

I upravo to jeste poenta, jer – Zlatan je imao prilično teško djetinjstvo i “na papiru” ne baš velike šanse za uspjeh. Dijete razvedenih roditelja koje nije dobijalo preveliku pažnju jer roditelji nisu stizali da se bave djecom. Često se znalo desiti da bude više gladan nego sit, a i sam kaže da bi vjerovatno, da nije postao to što jeste, završio negdje u zatvoru. Međutim, fudbal ga je spasio. Ali je, osim talenta koji svakako ima, morao sate i sate provesti trenirajući i vježbajući da bi stigao tamo gdje je sada. I pri tome je ostao svoj i nije se promijenio – pravi Balkanac koji se jednostavno teško uklapa u pravila.

E sad zamislite koliko dobar je morao biti da bi zadržao tu svoju narav, da bi mu mnogo puta progledali kroz prste i pustili ga da bude onakav kakav jeste! Koliko je morao biti bolji od drugih koji su se uklapali i koji nisu stvarali probleme? Toliko da ga i pored toga jednostavno žele i plaćaju skupo? A to se ne stiče rođenjem nego satima predanog rada.

I to mi je suštinska stvar ove knjige. Jer, nije bitno da li čitam biografiju Tesle (a nju sam pročitala prije ove) ili Zlatana. Poenta je ista – predanost onom što voliš i življenje toga kroz svaki sekund svog života. To je valjda zajedničko svim ljudima koji postanu veliki, bez obzira o kojoj oblasti se radi i čime se bave.

A ujedno, to je poruka svima nama – neće nam ništa pasti s neba. I količina znoja koju trebamo proliti je srazmjerna veličini cilja prema kojem idemo.