Autor: Hana Kazazović

Juče sam bila na “Kafi sa Bukom”. U sklopu svoje turneje po gradovima u BiH ekipa Buke je došla i do Zenice, pa smo imali priliku sjesti sa ljudima koji već 15 godina vode ovaj projekat u sklopu kojeg je nastao i jedan od najčitanijih portala na prostoru bivše države. Neću vam ja pisati dalje o njima i o projektu, preporučujem vam da kod njih ispratite reportaže i tekstove koje objavljuju.

Ja ću se zadržati na jednoj rečenici koju je Aco juče rekao i koja mi od juče rovari po glavi i ne pušta me na miru. Ta rečenica je vezana za poređenje nas i Norveške, a osnovna razlika je da je „kod njih osnovna jedinica društva čovjek, a našeg čopor“.

Čopor. Upravo on mi ne izlazi iz glave, jer mi je tom rečenicom Aco uspio objasniti sve ono što mi se kod nas ne sviđa i sve ono što me fascinira kod Skandinavaca. Nije tajna da mi je Kopenhagen omiljeni grad (na neviđeno) i da u svim testovima (da, oni glupi internet testovi) uvijek zemlje Skandinavije ispadnu mjesto koje mi po svemu odgovara.

Kad sam i kako prestala biti dio čopora?

Prije skoro 3 godine sam napisala tekst Šta ja danas mislim o Jugoslaviji? u kojem sam objasnila kad se desio moj prekid sa čoporom. 16 godina sam rasla kao dio čopora slušajući bajke koje su „hranile“ tu pripadnost. Onda se desio rat i raspad koji mi je pokazao koliko su te stvari besmislene i koliko je ljudski život beznačajan vođama čopora.

Meni nije bio niti će mi ikad biti. Svaki život mi je značajniji i važniji od bilo koje zastave na svijetu i od bilo koje granice. To sam shvatila sa 16 godina, gledajući haos oko sebe. Godine koje su uslijedile nakon toga su me samo još više uvjerile u to.

Tad sam valjda počela da na svijet oko sebe gledam svojim očima i da mislim svojom glavom.

Tad sam počela da preispitujem sve što čujem i da vjerujem samo u ono čemu lično mogu svjedočiti.

Tad sam počela da se u svakoj skupini izdvajam u stranu preispitujući ono što zagovaraju.

Tad sam počela da se trudim da uvijek čujem i vidim i drugu stranu, te posebno da je probam shvatiti.

Provela sam godine čitajući najekstremnije forume na internetu, samo da bih shvatila krajnosti i razmišljanja koja stalno gledam oko sebe. Provela sam godine analizirajući i pokušavajući da shvatim svijet i ljude oko sebe.

Ono što sam shvatila nakon svega jeste da se ljudi drže u čoporima zato što ne znaju i strah ih je da budu sami. Čopor im daje snagu i sve ono što im fali da bi se osjećali sigurnim.

Ono što sam shvatila jeste da ljudi u čoporu često ne znaju / neće da čuju i shvate bilo koga oko sebe – ni pripadnike drugih čopora, a posebno ne pojedince. Posebno ne one koji pričaju priče koje se razlikuju od onog što njihov čopor smatra kao jedinu ispravnu istinu.

Ono što sam shvatila jeste da ljudi u čoporu često ne misle svojom glavom. Ili ne misle uopšte. Puštaju da za njih to rade vođe čopora. Tako je lakše, valjda.

Šta može pojedinac protiv čopora?

To je suština ovog mog teksta. To je tačnije suština svih naših problema. Jer mislimo da ne može puno ili da ne može ništa.

Ja to mislim. Ili sam mislila do juče. Dok nisam otišla na tu „Kafu sa Bukom“ i sjela oči u oči sa ljudima koji isto tako nisu dio čopora. Sjela sam pred ljude koji već godinama rade stvari zbog kojih ih napadaju čopori.

I shvatila da sam kukavica. Da sam izabrala najlakši put. Onaj koji donosi najmanje nezamijeranja.

Uvela sam autocenzuru u sve što radim zbog toga. Čak sam i objašnjenje smislila za to. Rekla sam da je to zbog toga što želim da se fokusiram na stvari koje su bitne meni. A u stvari nisam imala snage / živaca /energije da podnesem negativne komentare.

Nisam imala snage da podnesem napade čopora. Ne znam imam li je i sada. Ali hajde da bar budem poštena i prema sebi i prema drugima. Hajde da stvari nazovem pravim imenom i kažem:

To je takođe jedna vrsta kukavičluka.

Kukavičluk je svjesno prećutati svoje mišljenje i ne reći / napisati ga javno onda kad imaš potrebu da ga izneseš – samo zato što znaš da će ti ono „navući“ gomilu negativnosti i komentara koji nemaju veze sa mozgom ni sa onim što si mislio.

A to je toliko u suprotnosti sa onim što ja inače mislim / želim / „propovijedam“. Toga sam konačno juče postala svjesna.

Nije poenta u tome da se izbjegavanjem bilo čega zaštitimo od neprijatnih stvari u životu.

Poenta je da naučimo živjeti uprkos neprijatnostima i da ojačamo toliko da nam ne mogu ništa.

Ne znam koliko sam ja uspjela u tome, ali nešto kontam da ću vjerovatno uskoro saznati.

Ljudi iz „Buke“ su mi jednom kafom pomogli da u igrici života pređem na viši nivo. Tako se bukvalno osjećam nakon ove „samoanalize“ i priznanja koje sam prvo rekla sama sebi (da, ispred ogledala). A onda ovdje i vama.

Zato što je važno da znate kako lekcije iz teorije nije jednostavno uvesti u praksu. Nekad su potrebne godine da se to desi. I potreban je pravi momenat. Plus hrabrost i sposobnost da staneš pred sebe i iskreno kažeš sve što ti je na srcu.

Ali vrijedi, jer uspiješ pogledati u sebe otvoreno i bez ikakve maske. Približiš se svojoj suštini, a to i jeste cilj. Jer samo tako možeš živjeti svoj najbolji život.

I, da li je bolje biti pojedinac ili dio čopora?

Svako zna za sebe i ja zaista poštujem svačiji izbor. Ali mogu reći jednu stvar, iz iskustva. Kao pojedinac imate priliku da mislite svojom glavom. To je najbolje iskustvo, jer svako od nas najbolje za sebe zna šta mu odgovara.

I na ovom svijetu, svuda oko vas, postoji puno pojedinaca koji takođe nisu dio nijednog čopora. Međutim, ne vidite ih, jer poput vas ćute i žive svoje živote tiho, za sebe. Kafa sa bilo kim od njih bi vam možda popravila dan, ali ne idete na nju jer ne znate jedni za druge.

To je priča mog života.

Zato što sam ja popila tonu kafa i čaja sa pojedincima koje sam upoznala zahvaljujući pisanju bloga. Promijenili su mi život na bolje, uljepšali ga na milion načina.

Jer nije poenta u pisanju. Poenta je u povezivanju na osnovu interesovanja, stavova, ideja i razmišljanja.

Napišete nešto pa vam se javi neko ko misli isto. Nikad niste čuli za njega i nikad ga ne biste sreli u prolazu, ali uspostavite kontakt i nakon nekog vremena imate prijatelja. Pojedinca. Onog koji se usudio da misli svojom glavom i da izađe iz čopora.

Ja već godinama mislim da je takvih pojedinaca malo. Kad me pitaju koliko kažem – 2-3%. Možda je taj broj i veći, ali ostali sjede kod kuće i ne učestvuju. U životu.

Ali jednu stvar znam sigurno. Da bismo živjeli bolje, potrebno je da taj broj bude puno veći. Da pojedinci „nadjačaju“ čopore.

Pameću, naravno. U snagu i silu vjerujem samo kad treba nešto teško nositi.