Autor: Hana Kazazović, foto EdisPG

Danima već u svom uobičajenom ritmu palim računar, otvaram dokument za pisanje i sjedim gledajući u njega. Danima ne uspijevam napisati nijednu smislenu rečenicu, prenijeti sve ono što mi se mota po glavi i što me uporno tišti, grize i izjeda. I svim tim danima sam prazna, zbunjena, tužna, razočarana i sa milion pitanja na koje nemam odgovore, a sumnjam da ih uopšte neko i ima.

To danima traje od poplava koje su poharale region, izbacivši na površinu svu silu tuge i jada koje imamo u kombinaciji sa hrpom dobrih ljudi i pozitivnih priča. I sva ta energija koja se tokom trajanja poplava i nakon njih prelila regionom je valjda i mene lično opustošila i ostavila bez riječi.

Prije nekoliko mjeseci sam pisala tekst “Razgovor sa rijekom Bosnom”. Vrtio mi se u glavi dok sam gledala šta nam ta moja sagovornica napravi. Nadmašila je sve ono što sam mislila da bi ikad mogla reći. Pokazala je sav svoj bijes, pretpostavljam, jer ne znam kako bih drugačije mogla objasniti sve ono što je uradila. I uz sve to nam je dokazala da smo mali i da se zna ko je na ovom svijetu gazda.

Prije nego sam i krenula u školu tata i mama su odradili jedan dio vaspitnog procesa koji bih mogla nazvati “upoznavanje sa značajem prirode i naše uloge u njoj”. Mama me naučila da papirić od žvake nosim u džepu sve dok ne nađem kantu za otpatke, objašnjavajući mi da je bacanje smeća na mjesta koja nisu predviđena za to jednako pljuvanju svog grada. Tata me naučio da smo svi mi jedna mala tačka u Svemiru i da je priroda najsavršeniji sistem koji postoji. On je “kriv” za to što ja i danas uživam gledajući munje (ako sam u zatvorenom, na sigurnom), dok znam dosta starijih koji se boje grmljavine. Uglavnom, njih dvoje su mi usadili veliko strahopoštovanje prema prirodi i svemu onome što ona jeste i može.

A može puno toga, vidjeli smo i viđamo često. Samo što mi zaboravimo, misleći da smo najvažniji na planeti i ponašajući se upravo tako.

O tome sam mislila dok sam gledala svo ono smeće koje su rijeke izbacile na naše obale. O tome mislim dok i danas gledam njegove ostatke na drveću, kese koje vise opominjući nas.

U svemu ovom je jedina dobra stvar ta što smo vidjeli koliko ima heroja među nama. To su svi oni ljudi koji žive svoje živote nenametljivo do momenta kad drugome zatreba pomoć. Izronili su pružajući ruku, komad hljeba, jaknu, kaput, znanje… čineći sve ovo malo lakšim i ublažavajući posljedice. Ako ih je uopšte moguće ublažiti… Nisam nikad vjerovala u superheroje i svi ti neki Batmani, Supermani i ostali “man-i” mi nisu nikad bili posebno zanimljivi. Danas vjerujem u to da su takvi likovi nastajali inspirisani nekim sličnim događajima u kojima su pravi ljudi pokazali veliko srce i stavili sebe na zadnje mjesto pomažući drugima. Da nije bilo njih ova katastrofa bi bila mnogo veća nego što jeste, a i sada je nemjerljiva.

Ljudi koji su direktno pogođeni ovom prirodnom katastrofom će svoje živote pokušavati dovesti u red još mjesecima. I ta činjenica je nešto što mene ostavlja bez teksta. Kako nastaviti živjeti nakon što ti je kuću prigutalo klizište? Kako nastaviti živjeti u kući ili stanu koji je bio pun vode? Odakle krenuti uopšte, kad 90% oštećenih ni prije svega ovoga nije imalo dovoljno? Igraju mi pred očima riječi prijatelja iz Šamca koji mi govori kako će sprat kuće osposobiti za život, a “u prizemlju je svakako trebalo raditi inače tako da je to ok”. I na to njegovo ja ne znam šta da kažem, iskreno. Samo pomislim u sebi koliko je takvih prizemlja i koliko je takvih kuća i zaćutim.

Voljela bih da svako za sebe iz ovog zla izvuče neku pouku. Ja sam konkretno “pročistila” društvene mreže i na posebne liste stavila superheroje koje sam prepoznala u svim ovim dešavanjima. Oni su mi kao neka vrsta zaloga za bolju budućnost na ovoj planeti, jer zbog njih vjerujem kako svijet ipak nije tako loše mjesto. A druga odluka se tiče praktičnih rješenja jer nažalost nikad ne znamo šta se nekom od nas može desiti i kakva vrsta nesreće nas može snaći. Odluka se zove osiguranje imovine i lica i to je nešto što ću napraviti čim prije. Koliko sam vidjela nažalost je veoma mali broj oštećenih imao bilo kakvu vrstu osiguranja, a to je nešto što bi mnogima pomoglo u ovakvoj situaciji.

O negativnim pričama, državama koje su zakazale, ljudima iz kojih je sve ovo izvuklo samo ono najgore ja ne bih. Osim što sad nakon svega znam da smo za sve loše što nam se dešava najviše krivi sami mi. Vidjelo se koliko možemo i koliko smo jaki kad treba. Samo da je još svu tu pozitivnu energiju, snagu i znanje iskoristiti za svakodnevni život. Ne mogu ni zamisliti koliko bi nam u tom slučaju bilo bolje.

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitati na Coca Cola Bloggers Network Adria